Eno ga deda Medeni – uzvikuju za njim djeca kad u vrtić dođe po unuke.
A on, navikao da ga tako zovu, samo se smješka pa se požuri kući, u “svoju” kuhinju u dvorištu. Ondje stavlja pregaču i kapu, zamijesi tijesto i rukama valja kolačiće.
– Lipov med daje posebnu aromu medenjacima – znalački izgovara Marijan Hrženjak prionuvši poslu.
Testirali na sebi
U obitelji Hrženjak iz Starigrada kod Koprivnice taj je 58-godišnjak zadužen za pripremu šest-sedam vrsti medenjaka, a njegova supruga Nada je uspješna – pčelarka, u čemu joj pomaže kad nije za štednjakom. Školu za pčelare oboje su završili.
– Ja vrcam med – kaže Nada.
– Žena radi, a ja kuham ručak. Kolače pečemo skupa, no medenjaci su moji – veselo kaže Marijan.
Doduše, kad su prije dvadesetak godina donijeli kući prvih deset košnica, Nada – kći nagrađivanog pčelara Valenta Čižmešije – noću je sanjala divovske pčele. Srećom, te su noćne more odavno iza nje i sad vješto barata sa 176 pčelinjih zajednica. U svakoj je toj zajednici između 40 i 60 tisuća pčela, što znači da Hrženjakovi imaju oko 10 milijuna vrijednih “zujalica”. Proizvedu one oko četiri tone meda godišnje, a Marijan od pčelinjeg nektara napravi oko 200 kilograma slastica. Proizvode i propolis, cvjetni prašak i vosak.
– Da bi se medom napunila teglica od 900 grama, potrebno je 25 tisuća preleta – kaže Marijan Hrženjak.
Medenjake i paprenjake Hrženjakovi su najprije testirali na sebi, a sada ponosno kažu da su njihove slastice završile i u Australiji, kamo su ih rodbini odnijeli kupci.
S pčelarenjem su Hrženjakovi započeli ozbiljnije kada je Marijan dobio otkaz u Tvornici kvasca i otpremninu odlučio uložiti u košnice i kamion. Prošle je godine otpremninu uzela i Nada pa su i taj novac investirali u posao te lani registrirali proizvodnju medenjaka. U vanjskom objektu gdje se nalazi kuhinja Hrženjakovi imaju vrcaonicu i mali prodajni prostor. Razmišljaju da bi napravili i kušaonicu. Svoje su gospodarstvo opremili bez kredita.
– Imamo volju nešto stvoriti. Živimo skromno i ne tražimo puno – kažu Hrženjakovi, roditelji dviju kćeri te baka i djed četvero unučadi.
S proizvodima supružnici odlaze na brojne sajmove diljem Hrvatske, a Marijan je organizator Jagnjedovačkih susreta pčelara. Na manifestaciji u apisariju (izložbenoj staklenoj košnici) posjetitelji njihova štanda mogu vidjeti kako izgleda život proizvođačica meda.
Za selidbe pčela po ispaši Hrženjakovi su kupili dva kamiona. Voze ih po Podravini u bagrem, lipu, kesten, livade... a u Mičetincu nedaleko od Đurđevca – Nadinu rodnom selu – imaju fiksni pčelinjak.
Truta izbacuju iz košnice
– Kad nema paše, pčele su zločeste – govori Nada, ni sama ne znajući koliko je to puta osjetila na vlastitoj koži.
S prihranom šećernim sirupom i pogačama Hrženjakovi započinju u kolovozu kako bi se pčele pripremile za zimu.
– Nema kod njih da ćeš nešto ostaviti za sutra, već si to trebao napraviti jučer – dodaje Marijan dok s dimilicom prilazi pčelinjaku i polako vadi okvir.
Životni vijek pčele je, objašnjavaju, dvadeset dana. Maticu proizvode sami. Ona dnevno izleže od 1500 do 2000 jajašaca. Živi tri godine. Kad nema unosa u košnice, matica prestaje leći:
– Neće stvarati bokce. Kod pčela nema socijale – izgovaraju supružnici komentirajući kako u pčelinjoj zajednici sve besprijekorno funkcionira i točno se zna tko što radi:
– Ne bi bilo loše kad bi u društvu bilo tako – kažu.
U cijeloj toj pčelinjoj priči glavom uvijek plati trut. Kad obavi “posao”, izbace ga van.
– Da se počneš baviti pčelarstvom, treba ti znanje. Svaka je košnica drukčija. I svaka je godina drukčija – govori Nada Hrženjak prisjećajući se početaka kada su razrojavanjem stvarali nova pčelinja društva iz košnica su što su ih dobili od njezina oca i onih koje su sami kupili.
Prije nekoliko godina zbog pomora pčela ostali su na samo jednoj košnici. No nisu odustali, već su krenuli isponova.
–Kad ugine jedna krava, Ministarstvo se diže na noge. A kad nestane sto košnica, nikome ništa – govori Marijan Hrženjak dodajući kako se u nas pčelarstvo pomalo diskriminira.
Naglašava i kako bi na deklaracijama meda trebalo biti precizno navedeno iz kojih je zemalja.
– Lani smo ih Kine uvezli 800 tona meda – kaže ovaj član Upravnog odbora Hrvatskog pčelarskog saveza u kojem je predstavnik četiriju pčelarskih udruga s područja županije. Kaže Marijan još i da pravi med mora kristalizirati te ističe njegova brojna ljekovita svojstva koja su sadržana i u njegovu motu: “Svako jutro žlica meda bolestima prići ne da”.
