Tko voli piti kavu, diže se u četiri. Ostali se mogu “izležavati” do pet. Vrijeme je to kada počinje radni dan u obitelji Josipa Zdunića, poljoprivrednika iz Divoševaca u općini Velika Kopanica, jednom u nizu slavonskih sela iz kojih mladost odlazi... U posljednja tri desetljeća broj stanovnika ovdje se prepolovio i danas je crna statistika takva da u selu na troje umrlih dolazi tek jedno rođeno.
Do Slavonije preko Kanade
– Nadam se da će se stanje popraviti i da će mladi ostati raditi u Lijepoj Našoj – izgovara 52-godišnji Josip, vlasnik farme muznih krava na kojoj uz osam članova obitelji radi i dvoje zaposlenika.
– Od farme nas živi ukupno 25 – računa Josip Zdunić nabrajajući da su uz njega tu još supruga Zdravka, sinovi Krunoslav i Ivan, kćeri Jasmina i Ivana, sinovac mu Nikola i njegova žena Ljubica te suseljanin Antun Mikinčić i Kata Radičević iz obližnjeg sela.
Obitelj Zdunić generacijama živi od poljoprivrede, a u Slavoniju su njihovi preci došli pomalo čudnim putem – iz Like, a preko Kanade.
– Djed je iz Like otišao u Kanadu – gdje se također bavio poljoprivredom – a u Slavoniju je stigao 1924. godine. I danas u Kanadi imamo rodbine koja nam dolazi u posjet, a bave se uzgojem bikova – govori Josip Zdunić.
Od svog je oca Josipov otac naslijedio imanje, a bilo je logično da ga u konačnici preuzme Josip. Kao što je logično da će on farmu ostaviti svojoj djeci koja s njime i rade na gospodarstvu, i to zajedno sa svojim supružnicima.
Početkom devedesetih imali su Josip i supruga Zdravka petnaestak krava i dvadesetak krmača. Kad se zapucalo, Josip je otišao u rat. Krunoslav i Jasmina bili su mali, a Zdravka je čekala njihovo treće dijete...
Desetak godina kasnije krava je bilo oko 40, a 2005. godine napravili su farmu za 50 muznih krava. Ni to nije bilo dosta pa su 2008. godine podignuli kredit, da mogu držati još 50-60 goveda. Na njihovoj farmi danas je oko 320 grla, od čega je 160 muznih krava. Uzgajaju holstein goveda i križance simentalke i holsteina:
– Djeca su rasla, troškovi također, a cijene su padale. Morali smo ići dalje – objašnjavaju Zdunići zbog čega su svako malo nadograđivali staje.
Da bi opstali, morali su ulagati, povećavati broj goveda, obrađivati još više zemlje... Kad podvuku crtu, ispada da su nekoć s manje goveda, a samim tim i manje rada živjeli jednako kao i sada:
– I danas nam nedostaje oko dvadeset hektara – izgovara Krunoslav.
Zemlju Zdunićevih obrađuju za prehranu svojih krava. Na 180 hektara imaju pšenicu, kukuruz, lucernu i soju. Većina zemlje – oko 140 hektara – koju obrađuju u državnom je vlasništvu.
– Uvijek nešto fali – kaže Krunoslavova sestra Ivana koja se školovala za frizerku, no naposljetku je odlučila da će ipak radije raditi na farmi.
– Roditelji su nam svima dali jednake mogućnosti i kazali da biramo hoćemo li učiti ili raditi. Evo nas, tu smo svi – smije se.
Prije dvanaest godina Zdunićevi su sklopili ugovor s Dukatom i dnevno mu isporučuju između 3500 i 4000 litara mlijeka. Kada je otkupna cijena mlijeka pala ispod svih razina održivosti farme, Zdunići su sudjelovali u prosvjedima mljekara:
– Mi za litru mlijeka dobijemo 2,67 kuna. U tu je cijenu uračunato 50 lipa na količinu i pet posto PDV-a. Znači, mali proizvođači koji nemaju količine dobiju između 1,80 i dvije kune po litri – izračunali su Zdunićevi.
Pomno svake godine planiraju proračun za svoje gospodarstvo – pretpostavivši koliko će mlijeka imati te koliko će im novca od te zarade otići na servisiranje mehanizacije i sve ostale troškove:
– Nikada ni dana nisam bio u blokadi niti sam ikome dužan i jednu lipu – kaže Josip Zdunić.
Mušku telad sa svog gospodarstva Zdunići prodaju u Bebrinu, ženke ostavljaju sebi. Među svojim govedima Zdunići imaju nagrađivana grla, o čemu svjedoče šampionsko zvono, brojne povelje i priznanja koja su dobili na domaćim i međunarodnim natjecanjima, poput lanjskog održanog u Slavonskom Brodu kada su njihove krave odnijele prva četiri mjesta u kategoriji pasmine holstein.
Od malih nogu na farmi
Obitelj odlazi i na manifestacije poput ovogodišnjeg “Doručka s hrvatskih farmi” održanog u Sikirevcima.
– Ovo je Sheraton – govore Zdunićevi vodeći nas do novog dijela farme podignutog nedaleko od obiteljske kuće.
– Sve svoje krave znamo – dodaju.
Goveda su označena brojevima, no imaju i nadimke.
Dok nam Josip Zdunić govori da za rad na gospodarstvu imaju osam traktora, njegova se unučad sa svojom “mehanizacijom” prihvaća “posla” na farmi.
Zacijelo među njima ima onih koji će ostati na selu i nastaviti s obiteljskom tradicijom, makar to značilo da će morati puno raditi i ustajati prije pijeva pijetlova:
– Kad se odmaramo, vozimo bale sijena, stajsko gnojivo, silažu, drva... – nabraja Krunoslav Zdunić, dok ostatak ove marljive obitelji žuri k svojim radnim mjestima, u polju ili staji – svejedno je – jer posla ima na sve strane.
