Naslovnica Zeleni trendovi Zlata vrijedan

Odustao je od uzgoja jabuka i hladnjaču pretvorio u podrum za trnak i rukatac

Enolog Goran Franić nije dizao kredite, ni od koga ništa nije dobio niti naslijedio, a u vinogradu sve radi sam. Kako bi postigao kvalitetu, na čokotima ostavlja samo po četiri grozda
12. lipnja 2017. u 17:50 0 komentara 1643 prikaza
Foto: Miranda Cikotić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/4

Na prometnoj ploči s popisom gradova neretvanskog kraja do kojih vodi izlaz s autoceste svoje je mjesto našla i oznaka – Vina, sela s nešto više od stotinu duša, koje administrativno pripada Vrgorcu, a nalazi se na cesti za Ploče. Goran Franić, vinar iz Vina, ne zna zašto je baš njegovo selo – možda i jedino u Hrvatskoj – posebno označeno na autocesti, ali to mu, naravno, ne smeta jer olakšava put kupcima do njegova podruma u kojemu dominira trnjak – prvo vrhunsko vino iz vrgoračkog kraja.

OPG Milan Janković ZLATA VRIJEDAN 'Bučino ulje je penicilin za prostatu, heljdu traže dijabetičari, a ulje lana je antikancerogeno'

 

Obiteljski grb iz 1636.

Trnjak ili trnak, kako ga u ovome kraju zovu, a tako i piše na etiketi Franićevih butelja, od autohtone je sorte grožđa ovdašnjega podneblja, a iako bi moglo uspijevati svuda, ne uzgaja ga gotovo nitko. Vrgoračko vinogradarstvo i vinarstvo stagnirali su u razdoblju od 1945. do 1990. godine, kada su se ovdašnji vinogradi masovno uništavali. Ta se grana poljoprivrede počela vraćati prije nepunih dvadeset godina.

Enolog Goran Franić smatra kako je autohtona sorta trnak nepravedno zapostavljena i volio bi da trnak bude prepoznatljivo vino vrgoračkog vinogorja, kao što je plavac mali svojevrsni simbol Pelješca, a babić Šibenika.


– Trnak se pije na ure, a ne na litre – kaže Goran prinoseći čašu gustoga crnog mirisnog vina ustima.
Dok sjedimo u vinskome podrumu koji je u sklopu kuće u kojoj su još odavna živjeli Franići – a Goran nam pokazuje obiteljski grb s maskom, tri pera i štitom na kojemu je upisana 1636. godina – priča nam o poljoprivredi ovoga kraja u kojem su valjda najpoznatiji proizvođači jagoda.

I sam ih je nekada uzgajao, ali prije devet godina “prebacio” se na lozu.


– Još dok san bija mali upamtija san te male crne grozde, slađe nego druge – prisjeća se.
Trnak je sorta koja rano sazrijeva, već početkom rujna je berba, tada grožđe postiže 22 posto šećera. Goran na čokotima ostavlja samo po četiri grozda kako bi postigao kvalitetu. Ta četiri grozda po čokotu teški su oko jednoga kilograma. Franić ima posađenih oko 8500 čokota trnka, 1500 crljenka, 1000 kardinala te rukatca (maraštine). Obrađuje dva hektara vinograda raštrkanih na tko zna koliko parcela.


– Ovdi ljudi uzgajaju sve, voće, povrće, grožđe, a ništa specijalno. I to je unazadilo kraj – smatra Franić.
I njegovi su “svaštarili”, a on je kao dječak odlazio u polje.
– Proizvodili smo duvan. Bija je ka zlato, al’ je tražija dosta ruku. Nije onda bilo sušara, već uzmeš dugu iglu i konac i niži – izgovara.
Valjda mu je poljoprivreda u mladenačkoj dobi dodijala pa se sprtio na fakultet.

U Sarajevu je upisao i završio Poljoprivredni fakultet, smjer voćar-vinogradar-vinar. U Sarajevu se i zaljubio u Maricu iz Livna, prehrambenu tehnologinju. Na mjestu gdje je nekoć bila katolička crkva bio je kemijski laboratorij za studente poljoprivrede i šumarstva.
– Imao sam vježbe poslije, vidio sam njezinu bilježnicu na kojoj je pisalo biokemija. I na kraju nam se kemija dogodila u kemijskom laboratoriju – smije se.
S diplomama u džepu vratili su se u Vina, 1993. na jednome su hektaru posadili jabuke, a već godinu poslije otišli raditi na Brač, u poljoprivrednu zadrugu. Plaća koju je Goran imao kod kuće tada je bila oko 100 maraka, a na Braču su oboje dobili posao i svatko plaću po 350 maraka.

Dvije su godine bili na otoku, zatim su se vratili kući, u svoj voćnjak sa sustavom za navodnjavanje, u kojemu su rasle jabuke sorti idared, jonagold, zlatni delišes i granny smith. Imali su ga do prije petnaest-šesnaest godina, kad su zbog loše cijene i problema s naplatom povadili stabla jabuka pa posadili breskve, ali su, povadivši 450 stabala, lani odustali zato što im je otkupna cijena bila ispod granice isplativosti.

Sva ta “putešestvija” za Gorana Franića nisu bile prepreka zbog koje bi odustao od poljoprivrede. Proizvodio je vina za druge vinarije, a onda je pomislio zašto ne bi sam pravio vino te je prvih 1700 čokota trnjaka posadio 2008. godine, a hladnjaču za jabuke pretvorio u podrum.


– Odavde je počelo. Na ovaj san vinograd najponosniji – pokazuje nam gusto posađene redove trsova u polju koje se zove Jezero, a iza kojega se nalazi Rilić, brdo koje se spaja s Biokovom. Ispred je Dusina, pogled seže i prema selu Umčani.

Planovi za koje ni žena ne zna

– Ovdje san uzima plemku za daljnje širenje vinograda. Kaže mi žena da san lud, da samo ulažen, a nikad s mista. Nisan diza kredite, ni od koga ništa nisan dobija, ni naslidija i u vinogradu sve radin sam. I lipo je – kaže Goran vodeći nas prema lani posađenome trnku na zemlji iz koje je povadio breskve.
Sustav za navodnjavanje ovdje ide od Matice, rijeke ponornice. Od novoga nasada do prve čaše vina treba proći, objašnjava, pet godina jer tri je godine do berbe, a još dvije godine vino dozrijeva.


– U našim poljima nema sijačica ni kombajna, jer jedan ima breskve, do njega je loza, pa jagode... – vodi nas Franić kroz polje koje je nekoć bilo jezero.
– Ljuti je to vapnenac, jezero se ocidilo, kamo sreće da nije. Ovdi se zemlja miri u kubicima, a ne kvadratima. Polje Jezero je jedna od najiskorištenijih površina i iz njega je stvoreno vrhunsko vino – priča nam Goran otkrivajući specifičnost ovoga polja u kojem izvori, kada krenu, poplavljuju gornje, a ne donje površine.


– Za napravit vino triba znanja, al’ sirovina je glavna – objašnjava jedan od 630 vlasnika OPG-a u Vrgorcu, koji sa svojih 27 naselja broji 6500 stanovnika.

Osim na kućnom pragu i sajmovima, Franićeva vina proizvedena od starih, gotovo zaboravljenih autohtonih dalmatinskih sorata vinove loze, mogu se tijekom ljetne sezone kupiti svake subote na Domaćoj tržnici u Omišu. Franić će pripomenuti kako se njegovi trnak i rukatac izvrsno slažu sa sirevima koje proizvode lokalni OPG-ovci.

Maričina i Goranova djeca, studenti ekonomije Antonela i Josip, mogli bi nastaviti stopama Franićevih, no to će biti njihov izbor. Ako se odluče za poljoprivredu, valja im znati da će tata posaditi još trnka i povećati godišnju proizvodnju, koja sad iznosi oko 6000 litara vina. Samo, Marica Franić za te suprugove planove još ne zna...  

OPG Rajka Dvanajščak vinogradi s grofove zemlje Započeli su bez optimizma i proizveli vino među najboljima na svijetu     OPG Sandra Babac ZLATA VRIJEDAN Ostavila je grad i posao novinarke na HTV-u. Kuha pekmez i sretna je OPG Radoslav Županović ZLATA VRIJEDAN ‘Stvarno bi bilo glupo ne uzeti novac koji je Europa osigurala i namijenila za poljoprivredu’

 

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.