Ako se zaljubiš u jedno vino, to je pravi put da postaneš alkoholičar”, izgovorit će narodnu uzrečicu kako bi objasnila zašto ona jednako voli pušipel, pinot bijeli i crni, sauvignon, traminac, muškat žuti, graševinu, pjenušac...
Život u goricama
– Sva ta vina traže njegu i moraš ih podjednako tretirati – domeće njezin suprug dok pogledom prelijeće preko vinograda što su ga njih dvoje zasadili uz vinsku kuću u Dragoslavcu, malenome selu u općini Sveti Juraj na Bregu u Gornjem Međimurju. U te su gorice utkana gotovo tri desetljeća njihova života i rada, otkako su 1990. posadili prvih tisuću čokota. Danas ih Rajka i Zdravko Dvanajščak imaju 50.000 i godišnje proizvedu 80.000 litara vina ovjenčanih brojnim priznanjima za kakvoću, poput onoga kada je jedan od vodećih svjetskih kušača i predsjednik ocjenjivačke komisije na Decanterovu panelu Anthony Rose njihovu graševinu iz 2006. ocijenio s 93 od mogućih 100 bodova, pozicioniravši je tako uz bok najboljim vinima svijeta. Šampion ovogodišnjega Gasta u Splitu bio je njihov traminac iz 2011., ocijenjen velikim zlatom za bijela vina iz cijele Hrvatske....
Obitelj obrađuje osam hektara vinograda na osunčanim povišenim položajima Grofovo, Okrugli vrh te na najvišem vrhu Međimurja, Mohokosu, koji se nalazi na 344,4 metra nadmorske visine.
– Započeli smo bez velikog optimizma. Imali smo zemlju pa smo sadili vinograd – kaže Rajka Dvanajščak.
Zatim ih je “povuklo”, kupovali su parcele i okrupnjavali posjed, 1996. godine su zaštitili geografsko podrijetlo vina i otad se profesionalno bave vinarstvom pa je i uređenje kuće došlo na kraju, nakon vinograda. Preživjeli su tuče i mrazove. I opstali. Prvi su u Međimurju proizveli crni pinot, a prije četiri godine počeli su na svom imanju proizvoditi i pjenušce. Danas u vinsku kuću Dvanajščak-Kozol, njihov mali raj na bregu – kojemu su blizu i Slovenija i Mađarska i Austrija i Zagreb – dolaze turisti iz cijeloga svijeta pa bilježe posjete i iz Portugala, Australije, Meksika... Održavaju se vinske degustacije, dolaze poslovnjaci, obitelji s djecom zbog koje su Dvanajščakovi napravili i dječji park, a za male goste u ponudi imaju sok napravljen od graševine i crnoga pinota. Jela koja serviraju isključivo su domaći specijaliteti, poput mesa z’tiblice, a sva je hrana domaća, s lokalnih OPG-a s kojima su se “uvezali” kako bi svi zajedno što bolje prezentirali svoj kraj kroz enogastronomsku i turističku ponudu. Njihova se kušaonica Grofovo s prekrasnom terasom nalazi na Međimurskoj vinskoj cesti koja prolazi nedaleko od obližnjih toplica Sveti Martin.
– Zove se Grofovo jer je ovo nekoć bilo vlastelinstvo – pokazuje Rajka Dvanajščak-Kozol prema nasadima vinograda.
Baš kao što su ona i Zdravko nastavili poljoprivrednu tradiciju svojih roditelja, tako i njihova djeca – Tea i Viktor – nastavljaju njihovim stopama, a za njima ne zaostaje ni Tein suprug Kristijan Vuković.
– Namjeravamo povećati nasade, proširiti vinski podrum, udvostručiti sadašnji kapacitet kušaonice na 80 mjesta, u planu su i smještajne jedinice – osam do deset soba. U Gornjem Međimurju raste potreba za noćenjem – nabraja Tea, koja je u srednjoj školi znala da će turizam biti njezina budućnost, stoga je upisala i završila studij menadžmenta u Opatiji.
Sa 16 godina bila je najmlađi sommelier u Hrvatskoj. Ispit za sommeliera položili su i Rajka i Zdravko.
– Odlazimo na edukacije. Uvijek je nekaj dobro čuti. Čovjek se cijeli život uči, sada je potreba za cjeloživotnim učenjem – izgovaraju Rajka i Zdravko.
Tein suprug Kristijan završio je građevinu pa njegovo znanje i te kako dobro dođe u radu na gospodarstvu jer, uz moderno opremljen podrum koji imaju, a u kojemu se prerađuje grožđe te čuvaju i zriju vina, trenutačno se u kući Zdravkovih roditelja u starinskome štihu uređuje podrum. Tu su i dugoročni planovi o proširenju, za što su aplicirali za sredstva iz vinske omotnice.
Umirovljenici u berbi
Najmlađi u obitelji, 22-godišnji Viktor, nakon što je bez poteškoća završio dvije godine studija medicine, prebacio na – agronomiju.
– Sin dela svoja prva vina, ima sklonost k vrhunskima – objašnjava Viktorova mati.
Za berbe jasno je kako ne mogu sami pa posla ima za sezonske radnike. Najviše je – otkrivaju nam – umirovljenika i studenata, zbog čega dosta rade preko studentskoga servisa. Dolaze im mladi čiji su roditelji nekoć bili, ili još uvijek jesu, sezonci Dvanajščakovih.
– Roditelji govore djeci: Odi v gorice pa si buš nekaj zaslužil – kaže Rajka.
Sva vina koja obitelj Dvanajščak proizvodi mogu se kupiti u kušaonici ili putem web shopa, na internetskoj stranici vina-dvanajscak.hr
– Najviše se traži pušipel – govori gazdarica obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva čiji je slogan: “Stvaranje vina je naš život.”
