U njegovu selu trinaest je ulica u kojima u dvjestotinjak domaćinstava živi osamsto duša. Četrdesetak kuća napušteno je. Mladost odlazi, starčad ostaje, a poljoprivreda, koja je bila život njegova oca, djeda, pradjeda..., gotovo da više nikoga ne zanima. I sam je bio uvjeren kako rad na zemlji neće biti njegova budućnost. Htio je biti policajac.
Da ne bude monotono...
– Nikako se nisam vidio u poljoprivredi – kaže. Roditelji se nisu protivili, a nisu ga ni nagovarali da se predomisli. Kad mu se plan izjalovio, završio je srednju za automehaničara i jedno vrijeme radio u struci. Tko zna kamo bi ga život odveo da jednoga dana u njega nije ušetala pet godina mlađa Slađana, djevojka iz Staroga Gradca nedaleko od Pitomače, čiji su roditelji bili poljoprivrednici i uzgajali povrće i koja je znala da će poljoprivreda biti i njezin život. I kockice su se jednostavno posložile. Ivica Ponediljak oženio se Slađanom 1995. godine, dao je otkaz i iste su se godine “bacili” u – sadnju povrća.
– Nije me punica nagovorila – kaže 42-godišnjak iz Turanovca, sela u općini Lukač u kojoj je Ivica vijećnik. Od prvotnih 16 danas obrađuju čak 105 hektara. Proizvođači su 100 tona paprike, 50 tona luka, 140 tona soje, 400 tona kukuruza, 300 tona pšenice, a od ove godine i kamilice koju su posadili na 35 hektara rascjepkanih na nekoliko parcela. Otkup kamilice već su ugovorili.
– Idealno izgleda – zadovoljno komentira Ivica stojeći pokraj mirisnog polja.
Hoće li ju saditi i sljedećih godina, u ovome trenutku Ponediljak ni sam ne može reći jer će sve ovisiti o potrebama tržišta. Uostalom, Ivica voli mijenjati kulture. Lani je sa svojih njiva ubrao 20 tona patlidžana i 10 tona rajčica, ove ih je godine “izbacio”.
– Moram mijenjati, da ne bude monotono. Ne možeš 20 godina saditi isto – kaže.
– Jednoga će dana posaditi banane – domeće Slađana.
Imali su nekoć supružnici i šećernu repu, pa suncokret i sjemensku robu. Četiri su godine držali krave, ali ratarstvo i stočarstvo nisu im ostavljali prostor da predahnu i odu na godišnji, pa su od krava odustali.
– Sad stignemo i dvaput na odmor. U prosincu, siječnju i veljači ne radimo ništa – govori Ivica.
Ostalih mjeseci nije tako, no Ponediljkovi nisu od onih koji će kazati kako se ništa ne isplati raditi. Uostalom, sve što imaju, financirali su bez kredita, svojim novcem.
– Neću dizati kredite, to je rizično – odlučan je Ponediljak u čijemu je “voznom parku” sva mehanizacija za “rally” po oranicama, pod krovom je – pokazuje nam – sto tisuća eura vrijedan traktor.
– Unatrag dvije-tri godine obnovili smo svu mehanizaciju – kažu Slađana i Ivica. Za razliku od oca koji je vjerovao kako nikada neće biti poljoprivrednik, Antonio, jedinac u Ponediljkovih, jedino to želi raditi.
– Samo to ga zanima. Odmalena je zavolio poljoprivredu, a ja mu nisam branio – govori Ivica.
– Malo se mladih odlučuje za poljoprivredu, a ja odavde ne bih nikamo išao. Zasad u ovome što radimo ne bih ništa mijenjao – kaže nam taj 21-godišnjak dok hodamo prema plastenicima nedaleko od obiteljske kuće. Ponedijkovi ih imaju dva i u njima su presadnice rog paprike.
– Ima ih 140.000 – kaže Slađana, zadužena za ovaj dio poljoprivredne proizvodnje na obiteljskome gospodarstvu.
Te će joj presadnice još jednom proći kroz ruke, za sadnje... Tu je još i berba.
Povrće sade na foliju i imaju sustav navodnjavanja kap po kap. Njihovu robu otkupljuju trgovački centri i Podravka, za preradu.
Supružnici Ponediljak bili su se prijavili za potpore ulaganju u sektoru voća i povrća, uložili oko sedamsto tisuća kuna, no novac nisu dobili pa je podizanje velikoga plastenika sada na čekanju.
– Povećanje plastenika automatski bi podrazumijevalo i povećanje sadnje povrća, objašnjavaju dok stižemo do ribnjaka pokraj parcele posađene lukom koji će strojno brati.
Kućica za dušu
U planu je da pokraj ribnjaka naprave kućicu za odmor, onako, za dušu. Samo prije gradnje moraju ga zaštititi od poplave jer ovaj dio zemljišta “znade plivati”. Kad sve urede onako kako su zamislili, bit će to njihova mala oaza, idealna za predah od rada u polju. Moći će tu uživati gledajući plodove svoga predanog rada, kovati planove što bi valjalo posaditi, razgovarati o poljoprivrednicima koje su vidjeli za proputovanja Europom, kamo su odlazili ne bi li stekli neka nova i korisna iskustva.
– Gledali smo kako je svaki komadić zemljišta iskorišten, a ne kao u nas. Njemačka prednjači, u Italiji smo vidjeli plastenike napravljene u serpentinama... – nabrajaju. Ali to je, svjesni su, neka druga, a ne naša stvarnost. U nas je lakše, a izgleda i normalnije živjeti od socijale nego od motike.
