Počelo je kao u nekome ljubiću, slučajnim susretom koji je prerastao u sudbonosni. Ona je na zagrebački koncert Ramba Amadeusa došla službeno po izjavu pjevača, kao novinarka Zabavnoga programa HRT-a. Njegov prijatelj bio je organizator koncerta.
Sve ostalo je – kažu Sandra Babac i Alan Damjanić – povijest...
Svaka kuća ima traktor
A u toj njihovoj povijesti koja traje nekih petnaest ljeta dogodilo se svašta. Postali su roditelji Maure i Josipa, život u gradu zamijenili su seoskim, ona se ostavila novinarstva i sada su Sandra i Alan poljoprivrednici. Žive u Poljicama u općini Vrsi nedaleko od Zadra, gdje na ekološki način uzgajaju smokve, dunje, smilje i masline i prave voćne namaze pod brendom “Šinjorina”.
– Naši su namazi od jednoga jedinog sastojka – voća. Nema ni šećera ni aditiva, baš onako kako su nekad ovdašnje žene radile – izgovara 48-godišnja Sandra vodeći nas u pogon za preradu, financiran novcem iz programa IPARD, gdje osim svojih, u namaze prerađuju i ekološki uzgojene mandarine, višnje maraske i šljive.
– Ovo je Baltazar – kaže zastajkujući pokraj vakuumskog kuhača u kojemu se na nižim temperaturama nego za klasičnoga kuhanja prerađuje voće. U toj svojoj maloj tvornici obitelj Babac-Damjanić ima svu mehanizaciju – strojeve za otkoštavanje, pripremu, pranje, sterilizaciju... Ta im oprema uvelike olakšava rad.
– Ovdje je bila smokva koja je “kriva” za sve. Morali smo ju posjeći, al’ vidite da se ne da, ponovno raste – pokazuje Sandra mladicu koja probija uz ulaz u kuću njezinih roditelja Natalije i Dragana. Stara je smokva zakotrljala priču o “Šinjorini”. Sandra i Alan bili su u njezinih na selu, njoj je bilo žao da voće propada pa je skuhala svoj prvi pekmez...
S dvoje male djece na posao na televiziju nije joj se vraćalo pa su supružnici neko vrijeme živjeli na relaciji Zagreb – Poljica a njihova su djeca išla u dva vrtića, u metropoli i Vrsima. Apsolventu prava i turističkom vodiču Alanu zbog posla dvije adrese nisu smetale. Kada je 2010. došlo vrijeme da Maura krene u školu, morali su odlučiti kamo će. Iako je Sandra odrasla u Zadru, a Alan je dečko sa zagrebačkog asfalta, iz Zapruđa, izbor je pao na selo u kojemu se između dva popisa stanovništva broj žitelja prepolovio i sada ih je oko četiri stotine. Ovdje svaka kuća ima traktor, a obrađuje se samo 80 posto zemlje:
– Ne, ne fali mi Zagreb. Nikada se ne bih vratio od svoje volje – odlučan je Alan.
– Gradske smo običaje donijeli u seosko okruženje – kaže Sandra.
Njih dvoje najprije su podigli nasad smokava, a Sandra priznaje da u početku nije smokve znala ni ubrati, da ju je koža od smokvina mlijeka i lista pekla toliko da ju je htjela pokidati. Ona i Alan su učili, pitali struku, istraživali... I naučili.
– Sada drugi za savjet pitaju mene – kaže ova profesorica engleskog i talijanskoga jezika po struci te licencirana vodičkinja za sve četiri dalmatinske županije.
Nakon smokava posadili su dunje, a prerada je započela kuhanjem u kotlu, zatim su se preselili u ljetnu kuhinju gdje je njezin otac od električnog ražnja za pečenje janjaca napravio miješalicu za kuhanje pekmeza, da ne mora satima stajati uz štednjak i miješati. Iz te male, ali dobro organizirane prostorije izlazili su ekološki voćni namazi koji su se prodavali na policama DM-a. Nakon dvije godine stanke uskoro će “Šinjorinu” ponovno izvoziti u Švedsku...
Za šinjorine Smokvu, Dunju, Marušku, Mandarinu i Šljivu obitelj Babac-Damjanić dobila je brojna domaća i međunarodna priznanja, kako za proizvod tako i za erotizirani dizajn. Od prije sedam godina Šinjorina Smokva izvorni je suvenir, no Sandru i Alana žalosti što ih sve ove godine općinska načelnica nikada nije posjetila...
Biljna Noina arka
Smatraju da tradicionalnom proizvodnjom i ekološkim nasadom upotpunjuju turističku ponudu kraja, da turistima više nisu dovoljni samo more i sunce te da se trebaju uvezati i slati jedni drugima goste kako bi svi uspjeli. Njih na obiteljskome gospodarstvu posjećuju i grupe turista iz Irana, Australije, Indije, Švedske, Finske, SAD-a, Poljske, Francuske... Na edukacije dolaze učenici i studenti, nedavno je bila grupa s Prehrambeno-tehnološkoga fakulteta.
Svima će rado kazati da je u blizini farma magaraca, da nije daleko do solane u Ninu...K tomu, Sandra je pokretačica i organizatorica Festivala smokava, kojim se promovira i zaboravu otrgava tradicionalna hraniteljica Dalmacije, a koji će se ove godine u Zadru održati deseti put. Bilo je, kažu Sandra i Alan, u njihovu poslu i uspona i padova, nasad smokava bio im je stradao u požaru, pa ga je zadesio mraz...
– To je rakov ples, dva koraka naprijed, tri natrag. U jednome nam trenu krene, a onda smo opet na početku. Non-stop udaraš glavom u zid. No naš je najveći uspjeh što smo još uvijek u ovome poslu. Mnogi misle – posadiš smokvu i to je to, ona samo raste. No to nije tako, pogotovo u ekološkoj poljoprivredi – izgovara Sandra dok hodamo kroz smokvik koji se, jer treba dosta vlage, navodnjava.
– Ovaj mali traktor kupili smo prije tri godine. Dotad smo sve obrađivali ručno i frezom – kaže Alan.
Nasuprot nasada smokava uz kuću su supružnici preklani na pola hektara posadili smilje. Lani prije berbe noćima su spavali u tome polju, nakon što su bili pokradeni. Ipak su uspjeli nešto i požeti.
Ove su godine kupili nekoliko kokoši koje su u smilju i pasu travu. U vrtu između svoje i kuće Sandrinih roditelja imaju posađene artičoke, metvicu, pelin, kadulju, šumske jagode, čičoke... Namjeravaju napraviti i svojevrsnu biljnu Noinu arku. Za gradskim životom ne žale, a bivša novinarka u kući nema ni televizijski prijamnik, samo radio.
– Izjavu Ramba Amadeusa na koncertu na kojem sam upoznala Alana nisam dobila – odmahuje rukom na taj “prošli” život Sandra Babac.
Svaka vam čast! Iz fotografija se vidi da ste istinski sretni. Želim vam puno uspjeha u budućem radu.