Bilo je poslije podne, a iz staje se čula samo glazba, životinjskih zvukova nije bilo “ni za lijek”.
– Naše krave po cijeli dan, od šest ujutro do osam navečer, slušaju Radio Kaj – otkriva 52-godišnja Đurđica Baršić, nekoć davno po zanimanju slastičarka, a posljednjih desetljeća poljoprivrednica koja s obitelji u Dubravici – selu nekoliko kilometara udaljenom od granice sa Slovenijom – ima farmu muznih krava od čijeg mlijeka pravi sir i vrhnje.
Za jedno tele pet kupaca
– Bilo je istraživanja da kravama odgovara klasična glazba, al’ naše vole ovu. Smiruje ih – domeće Đurđicin suprug Zvonko.
Sad, koliko zbog glazbe, a koliko zbog silnog truda koju obitelj u posao ulaže, istina je da krave Baršićevih daju prvoklasno svježe mlijeko koje nosi oznaku “mlijeko s hrvatskih farmi”.
– Rintam od ve do ve – kroz smijeh opisuje Đurđica svoj radni dan koji počinje u staji u 6.30 sati, kada je na redu jutarnja mužnja. Obavljaju je strojno i imaju četiri muzne jedinice.
Baršići imaju 35 muznih krava pasmine simentalac i holstein-friesian. One dnevno daju oko 500 litara mlijeka koje se po cijeni od šest kuna za litru može kupiti od prije tri godine na mljekomatu u Zagrebu u Srednjacima i od lanjskog ljeta u Bestovju – naselju na području Svete Nedelje – gdje su Baršići istodobno postavili i siromat. Dva puta tjedno sir i vrhnje prodaju uz mljekomat, na tržnici u Srednjacima.
– Mljekomat funkcionira tako da nema šanse da je u njemu mlijeko starije od 24 sata jer se nakon toga blokira. Mlijeko koje se ne proda na mljekomatu vraća se u preradu, no mi već znamo s koliko ga litara trebamo napuniti tako da vraćanja ne bude – tumači “gazdin” muž .
Za prehranu svojih goveda – a osim muznih krava imaju 30-ak telaca i junica – obitelj obrađuje nešto više od 60 hektara zemlje rascjepkane na isto toliko parcela. Žensku telad ostavljaju sebi, a za jedno muško uvijek imaju po pet kupaca. Zbog posla o godišnjem odmoru i odlasku na ljetovanje ni ne razmišljaju, a sa svadbe jure kući pomusti krave pa se vrate kada sve obave i ponovno obuku svečanu odjeću.
– Bolje da sam sebi sluga nego da sam rob – govori Zvonko.
Tradicija stočarstva Baršićevih duža je od stoljeća, duža nego što je u njih “opstalo” ime Antun, kako se zove Đurđicin i Zvonkov mlađi sin. Želja je Baršićevih da se obje tradicije nastave.
U vrtlogu birokracije
– Još su baka Marija i deda Antun imali krave, zatim su moji mama Zorica i tata Antun povećali njihov broj, a mi smo, eto, zabrazdili do kraja – slikovito će Zvonko.
Nekoć je u njihovu kraju bilo nekoliko tisuća krava, sada ih možda ima 150. Svake godine barem se na jednoj kući zauvijek zatvore vrata... Ipak, Đurđica i Zvonko nadaju se da će njihovi sinovi Lovro i Antun nastaviti s poljoprivredom i da će mlijeko othraniti i njihove obitelji.
– Išli smo postupno, počeli sa šest krava istodobno betonirajući, štemajući... Malo smo zidali pa malo rušili. Sve smo sami radili, sve je to naš ručni rad. Željeli smo napraviti modernu farmu, lijep kompleks, ali dobili smo papir da se tu isključuje svaka mogućnost gradnje – kaže Đurđica.
Baršićevi već tri godine čekaju legalizaciju. Dok se papiri ne riješe, ne mogu aplicirati za sredstva iz fondova EU i ne mogu si olakšati posao. Onako kako su naumili, graditi ne mogu jer su blizu grada, iako žive na selu, no pravila ovdje izgleda vrijede onako kako kome paše. Ipak, Baršiće birokracija nije spriječila da nastave:
– Nama je danas dobro, može se živjeti. Al’ bili smo uporni ko bikovi – govori Đurđica Baršić.
Ta upornost počela se isplaćivati nakon što su prije pet godina proizvođači svježeg mlijeka iz Grada Zagreba te Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije osnovali mljekarsko-stočarsku zadrugu:
– Do tada smo davali mlijeko industriji koja nam nije išla na ruku. Nekad je kod nas bila sabirna stanica u kojoj se sabiralo po 3500 litara mlijeka dnevno. Otkako smo osnovali zadrugu, krenulo nam je nabolje. Znam da strah od zadrugarstva postoji od bivše Jugoslavije, ali s našom zadrugom upravljamo sami. Imamo zaposlenog čovjeka koji vodi papire, vozača. U zadruzi nas je 11 – kaže Zvonko Baršić.
– Sad možemo raspolagati svojim novcem. Sve što zaradiš dobiješ bez čekanja – izgovara Đurđica.
– Ljudi početkom mjeseca mljekomate i siromat “pune” papirnatim novcem, kako dani odmiču, sve je više kovanica – dodaje Zvonko, zadovoljan što su kupci prihvatili i njihove mljekomate i siromat o kojem se, da ne bude prazan, brinu Đurđica i snaha Nikolina, Antunova supruga. One dnevno u mini sirani na gospodarstvu naprave između 70 i 80 komada svježeg sira s oznakom robne marke “Zg sirek”. Taj je sir certifikatom izvorni zagrebački proizvod, a njegove proizvođačice kumice brend gradskih tržnica. U dogledno vrijeme pravit će Đurđica i Nikolina i kuhane polutvrde sireve s dodacima i bez njih, zatim obične i voćne jogurte. Da bi išli dalje, moraju stalno nešto novo “izmišljati”. Jednog dana pomagat će im sigurno i Dora, dvogodišnja Nikolinina kći koja po povratku iz vrtića juri u staju dati kravicama jesti.
