Bio je dobar radnik, toliko dobar da ga je Ustanova za održavanje pomorskih plovnih putova nakon što je odradio staž odlučila zadržati. Baš zbog toga u njegovoj se glavi upalilo zvono za uzbunu. Ako ostane na kopnu, u Splitu, nema mu više natrag u rodnu Komižu. Uh, to ne bi bilo dobro. Krišom, da nitko ne zna, pa ni njegova Ana, napravio je jedino što je mogao da se od takva ishoda spasi. Dao je otkaz.
Malo mašte i puno rada
– Kad san joj reka', malo se durila, al' znala je da sam svojeglav, pa me, na svu sriću, posli podržala i došla za menom – priča Nebojša Božanić čija obitelj eto već stoljećima "stoji" u Komiži na Visu i od pamtivijeka uzgaja rogač. Mahune sa tih stoljetnih stabala po veličini i udjelu šećera prednjače pred drugim vrstama rogača. Ta se autohtona otočka sorta zove komiški tusti ili komiški veliki rogač. Nije postojao baš nijedan razlog da danas 59-godišnji Nebojša prekine tradiciju svoje obitelji, na otoku poznate pod nadimkom Pepe. Samo, on je želio otići korak dalje od svojih predaka pa osim proizvodnje imati i preradu tog voća. I uspio je. Na 170 stabala rogača godišnje ima između pet i šest tona ploda.Trećina se prerađuje za ekobrašno od rogača. Proizvede oko 6000 vrećica u pakiranju od 300 grama. Odnedavna se to brašno prodaje i u DM-u.
– S malo mašte i puno rada svugdi imate posla i možete doć' do sredstava za život. Na proizvodnju brašna ponukalo me je kad san vidija da se u Hrvatskoj prodaje brašno od rogača koji se uzgaja u Španjolskoj, a melje u Nizozemskoj – kaže paleći na komiškoj rivi pet desetljeća star motor na svojoj nešto malo mlađoj barci.
Morski put ili kozja staza jedini je način za dolazak do Boke, zapadnog dijela otoka, na kojem se nalazi uvala Perna iznad koje su još prije nekoliko stoljeća Božanići zasadili rogač. Ustvari, postoji još i požarni put, ali ga Nebojša ne preporučuje.
– Rogač voli zavjetrinu i toplinu. Ovdi mu je idealno – izgovara vežući barku nakon dvadesetak minuta plovidbe. Malo iznad kristalno čistog mora posadio je on i vinograd. Tu su i vinogradarska kućica, stabla badema i mladih maslina. I rogača. U ovoj su divoti u srpnju Ana i Nebojša Božanić ženili jedinca, 31-godišnjeg Jakšu.
– U Komiži je završija osnovnu, u Splitu gimnaziju, a u Zagrebu geologiju. Ne znan hoće li on nastaviti. Volija bi. Meni su oči velike. I srce je veliko. A vrimena malo. Planova puno, a godine idu – priča pogledavši prema stablu rogača čije su svijetlozelene mahune počele poprimati smeđu boju.
Ne sadi dida za unuka
U drugoj polovini kolovoza počinje berba rogača. Nebojša Božanić ispod stabala stavlja prostirke, da plodovi koje strese s visokih krošanja ne na padnu tlo. Berba potraje do dva mjeseca.
– Rogač je nepravedno zapostavljen. A kad dođe cesta, odmah ga posijeku za ogrjev. Ljudi govore da dida sadi stablo za unuka, ali to nije istina. Preko interneta sam stupio u kontakt s čovikom koji u Australiji uzgaja rogač. Nakon 12 godina svako stablo dade 40 kilograma ploda – započinje priču o toj zaboravljenoj hrani za koju kaže da je sasvim sigurno hrana budućnosti. Jer u rogaču je 80 posto više kalcija nego u mlijeku, odličan je za podizanje energije, štiti organizam od kolapsa, dobar je kod alergija, mogu ga jesti i dijabetičari... – Rogač je uša' i u Bibliju jer se sveti Ivan Krstitelj u pustinji hranija njime i vodom. Feničani su ga raširili Mediteranom hranivši njime galiote. A Jugoslavija ga je štitila kao strateško voće u slučaju rata. Rogač je mnoge spasija od gladi zato što sadrži sve što ljudskom organizmu triba – izgovara smirenim glasom, pa nam u tom trenu postade jasno što je mislio kada je govorio da je njemu, baš kao i njegovu ocu, Komiža bila u duši sve vrijeme otkako su 1964. godine, u jeku privredne reforme, napustili otok "emigriravši" u Split. Jer smiraj koji donosi cijeli otok Vis nije lako opisati. Zato je Nebojši zima draža od ljeta. Tada može u miru raditi cijeli dan. A i nema turista. – Znamo se nas dvoje već, evo, 40 godina. U braku smo 30 – kaže Nebojša.
– A 26 me godina nije vodija na godišnji odmor – odmahuje rukom Ana. Povremeno ona ode u rodni Split. Ali se brzo vrati kući, na otok na kojem – kaže Nebojša – ništa nije otrovnije od osa. I žena.
>> Pogledajte reportažu HRT-a: Što više stablu daješ, ono ti više vraća
>> Rade kao zadrugari, a otkup ugovore prije no što povrće nikne
>> Uspjeli su i bez nasljedstva, ušteđevine i dizanja kredita
>> Prodali su kafić i uložili u hobi od kojeg su stvorili posao života
>> Najbolje istarske kobasice zna napraviti vrijedna – Slavonka
>> Uspjeh u predgrađu Karlovca: Dečko iz grada selu prodaje med, rakije, voće, kokoši i jaja
>> Čuvari tradicije iz Zlatne doline: Kad paor zavoli graničarku, imanje ne može propasti
Svaka cast. A najbolje je rekao:"S malo mašte i puno rada svugdi imate posla i možete doć' do sredstava za život."