U travnju prošle godina iz grla vrpoljačkih i perkovačkih cura i snaša zaorila se lijepa šokačka pjesma. Dogodilo se to samo nekoliko trenutaka prije svečanog otvorenja eko-etno kuće u Vrpolju, mjesta u kojem se može vidjeti Slavonija kakva je nekad bila, ali i uvjeriti se u postojanje života na tim prostorima još u kasnobrončano doba. Turisti koji su upoznali hrvatsku obalu sve više žele upoznati i kontinentalnu Hrvatsku, osobito Slavoniju i Baranju, koja itekako ima što pokazati. Brodsko-posavska županija prošle je godine bila pri vrhu po rastu broja turističkih dolazaka i noćenja. Rezultat je to, kako kažu u županijskoj Turističkoj zajednici, kontinuiranog ulaganja u turističke proizvode i sadržaje, intenzivne promocije na domaćim i stranim tržištima, suradnje javnog i privatnog sektora te prepoznavanja potreba i zahtjeva turističkih trendova.
Otvorenje eko-etno kuće u Vrpolju jedan je od događaja koji su umnogome obogatili turističku ponudu istočnog dijela brodskog Posavlja. Riječ je o objektu koji će vas za trenutak vratiti u prošlost, s prostorijom u kojoj su izložene narodne nošnje, više od 40 predmeta koji su se prije stotinjak godina koristili u svakodnevnom životu i samo nekoliko metara udaljenim ugostiteljskim objektom u kojem se može uživati u eno-gastro ponudi.
U stalnom postavu ove kuće posjetitelji će otkriti bogatu slavonsku kulturno-povijesnu baštinu, od replika povijesnih predmeta iz obližnjeg arheološkog parka Dobrevo iz 13. stoljeća prije Krista preko etno blaga s narodnim nošnjama ovoga kraja do zbirke iz vremena najvećega hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, rođenog upravo u Vrpolju. Na svoje će doći i ljubitelji bogate slavonske gastronomske ponude zahvaljujući domaćim proizvodima i specijalitetima.
– Ovo je kockica u mozaiku koja će upotpuniti našu ponudu. Uvijek komuniciramo ključne turističke proizvode, a to su kulturna i tradicijska baština, aktivni turizam uz čist i zdrav okoliš te eno-gastro ponuda. Svega toga pomalo ima i u Vrpolju – rekla je Ružica Vidaković, direktorica Turističke zajednice Brodsko-posavske županije.
Vrpoljačka eko-etno kuća dočarat će vam izgled slavonske tradicijske sobe početkom 20. stoljeća. Prije često samo dvosobne, šokačke kuće u to vrijeme uglavnom već imaju formu izduženih, trosobnih prizemnica s trijemom i ulazom koji sa strane kuće vode u kuhinju (ili, tradicionalno rečeno, kuću). Iz nje se na jednu stranu, prema ulici, ulazilo u “dnevno radnu” i spavaću sobu, čiji je izgled ovdje rekreiran. Na drugu, tj. stražnju stranu ulazilo se u ostavu ili manju sobu u kojoj su spavali kućedomaćin i njegova žena. Kao produžetak osnovne trosobne strukture kuće dograđivali su se sobičci, tzv, kiljeri ili kućari, gdje su spavali pojedinačni bračni parovi. Zajedno s ostalim parovima i njihovom djecom oni su činili veliko zadružno domaćinstvo.
Tradicijska soba zapravo je kombinacija arhaične i novije faze tradicijskog uređenja slavonskog doma. Vidjet ćete, primjerice, stare sanduke koji su korišteni do početka 20. stoljeća, kad u upotrebu postupno ulaze i ormari. Za razliku od njih te krajeva južno od Kupe i Save, krevete u slavonskim kućama izvori bilježe već početkom 18. stoljeća.
Orijentalni utjecaj iz turskih vremena ponajviše se zadržao u dugovječnoj upotrebi niskog okruglog stola, sinije. Njegov prizor vraća nas u vrijeme kad se u Slavoniji jelo i “divanilo” sjedeći na podu. Kao što su se brojne riječi iz turskog, arapskog ili perzijskog zadržale u slavonskom govoru sve do danas, tako je i sinija ponegdje ostala u upotrebi sve do sredine 20. stoljeća.
Nezaobilazni tkalački stan podsjetit će pak na opasku jednog putopisca s kraja 18. stoljeća koji je primijetio da vrijedna slavonska žena uvijek nosi preslicu kako bi “mogla presti i dok ide poljem”.
Naposljetku, uočit ćete da su gotovo svi predmeti, čak i čuture za vodu i dječje hranilice, izrađeni od drva, i to umijećem kakvo više ne postoji. Bez obzira na to, zahvaljujući svojoj izvrsnosti, ono nas i danas podsjeća na to da svakodnevni predmeti mogu biti mnogo više od potrošne robe.
– Naša eko-etno kuća spaja šokačku i slavonsku tradiciju, arheologiju i umjetnost. Zahvaljujući njoj možemo vidjeti kako se nekada davno živjelo. Objekt je otvoren lani, a već ove godine osvojili smo srebrnu povelju Suncokreta ruralnog turizma. To govori da se isplatio trud uložen u kuću koja štiti sve ono što je na području općine značajno, staro ili povijesno i ponosni smo na to. Ovaj kulturno-turistički centar daje nam poticaj za razvoj turizma, ali i gospodarstva – kaže Ankica Zmaić, načelnica općine Vrpolje.
Narodne nošnje izložene u kući također donose priču o slavonskoj povijesti. Kod ženske nošnje tijekom druge polovine 19. stoljeća dolazi do razdvajanja arhaične rubine na dva dijela – gornji dio ili oplećak te donji ili suknju koju se nastavlja nazivati rubinom. Dva dijela se vežu oko pasa te obujmljuju pojasom ili tkanicom. Ovisno o svečanosti prigode, ispod rubine dolazi jedna ili više podsuknji ili “unteroka” (od njem. Unterrock), dok preko rubine ide pregača, baštinica odnjice. Preko oplećka se meće široka marama koju se zbog “uglatog” načina polaganja naziva “ćošak”. Na noge se umjesto nekadašnjih opanaka obuvaju cipelice ili sandale.
Detalji ovog “osnovnog paketa” variraju ovisno o svečanosti prigode i dobi nositeljice nošnje. Dijelovi najsvečanijeg ruha tkani su od svile, brokata, kadife i sl., bogato vezeni (“šlingani”), oplemenjeni zlatovezom i dukatima.
Muškarcima je, kako to često biva, i na ovom planu lakše. Kao i prije, osnovu njihove nošnje čine široka platnena košulja ili rubina te isto takve gaće. U svečanijoj izvedbi, rubina je svilena, nerijetko urešena vezom, dok umjesto gaća dolaze hlače od samta (“someta”).
Posebno mjesto u kući zauzima ognjište. Kao mjesto s kojeg su dolazili hrana, toplina i svjetlost, ognjište je stoljećima bilo središte tradicijskih kuća. Simbolično značenje ove točke zadržano je sve do današnjih dana, kad se po selima još uvijek može naći pokoja baka koja najviše voli prebirati po uspomenama ili krunici dok sjedi na klupčici kraj “šporeta”, pa makar on bio i električni.
Naravno, prije stoljeća ili dva značenje ovog mjesta bilo je mnogo doslovnije nego danas. Sve do 19. stoljeća otvoreno ognjište (“banak”) bilo je neprikosnoveno središte slavonskog “kuhinjskog interijera”. Radi zaštite od dima, dio kuhinje (tj. kuće) s ognjištem obično je bio pregrađen. Iznad ognjišta nije bilo stropa kako bi dim mogao odlaziti u veliki dimnjak ili “odžak” (od tur. ocak).
Pokraj ognjišta, a s vremenom i umjesto njega, podižu se otvori velike zidane peći ili furune (od tur. furun). Ona je s kuhinjske strane imala samo ložište, dimnjak, a katkad i prostor za pečenje. Najvećim dijelom nalazila se s druge strane zida kako bi mogla grijati veliku prednju sobu u kojoj je tijekom zime spavala gotovo cijela zadružna obitelj (kućare se nije grijalo). Uz peć se obično podizala i zidana klupa koju se također zvalo “banak” te je bila omiljeno pribježište starijih ukućana.
Velike zidane peći zadržale su se u upotrebi do početka 20. stoljeća, kad ih sve više istiskuju kupovne željezne “tučene” peći, koja se također može vidjeti u dvorani.
Na kuhinjskoj strani priče početak prošlog stoljeća pripada zidanim šporetima. Od sredine prošlog stoljeća njih postupno zamjenjuju metalni štednjaci na drva, a potom i suvremena kuhinjska bijela tehnika.
– Preko puta eko-etno kuće nalazi se Spomen-galerija Ivana Meštrovića, kipara svjetskoga glasa o kojemu ne treba puno trošiti riječi. Upravo ta spomen-galerija zajedno s crkvom rođenja sv. Ivana Krstitelja i eko-etno kućom čini cjelinu kojom želimo da kulturno i turistički općina Vrpolje ima svoje mjesto na karti Hrvatske – ističe načelnica Zmaić.
Dio postava koji vas čeka u dvorani posvećen je etnografskoj baštini vrpoljačkog područja i slavonske Šokadije. Ideja o njegovu uređenju stara je gotovo stotinu godina. Prilikom otvorenja Meštrovićeve spomen-galerije 1972. vrpoljački kulturni aktivisti organizirali su veliku etno izložbu, ali stalni etnografski postav ostao je na čekanju.
Prilika za ostvarenje ideje napokon se počela ukazivati proteklog desetljeća, nakon ulaska Hrvatska u Europsku uniju i osnivanja eko-etno kuće. Nakon tri godine projekt je uspješno realiziran, čime se simbolično zaokružuje priča u čijoj osnovi leže stoljetna ideja i svijest o izuzetnoj kulturnoj vrijednosti ovoga kraja. Uz arheološki dio, postav eko-etno kuće uključuje i vrijednu etnografsku zbirku.
– Tu su u malom svi predmeti koje su nam ostavili naši stari kako bismo se mi ponosili njima i njegovali kulturnu baštinu – rekla je Zdenka Kaurić, voditeljica eko-etno kuće.
Vrpolje se ne može nazvati tipičnim, autentičnim slavonskim selom. Ovo po mnogočemu posebno mjesto uz rječicu Biđ u srcu Slavonije prepoznatljivo je po kulturnim građevinama, prije svega po spomen-galeriji svjetski poznatoga kipara Ivana Meštrovića, kasnobaroknoj crkvi jedinstvenoj po tome što umjesto oltara ima Meštrovićev rad, a sada i po eko-etno kući.
Eko-etno kuća blisko je povezana s projektom revitalizacije arheološkog nalazišta Dobrevo u obližnjim Starim Perkovcima, gdje je pronađena nekropola iz kasnog brončanog doba s 13 paljevinskih grobova u kojima su bile keramičke urne te dijelovi brončanog nakita i nošnje, spaljeni s pokojnicima. Ostaci prapovijesnih zemunica, keramike i alatki pronađeni na arheološkim nalazištima u blizini Vrpolja potvrda su da se život na području ove općine odvijao davno prije no što pisani spomenici bilježe, još u neolitiku. Uređenjem poučne staze i arheološke škole na autentičnoj lokaciji posjetitelji će se upoznati s običajima ljudi koji su nekoć davno ovdje živjeli, ali i s visokim stupnjem njihove civilizacije.
Budućnost u Vrpolju vide u turizmu. Na temelju bogate tradicijske kulture te saznanja o prapovijesnom nalazištu, još 2012. odlučili su osmisliti projekt koji će sve općinske posebnosti spojiti u jednu priču. Priču koja već donosi rezultate.
Nositelj projekta gradnje eko-etno kuće bila je Općina Vrpolje, a partneri Spomen-galerija Ivana Meštrovića, Turistička zajednica Brodsko-posavske županije i tvrtka Runolist. Tehničku potporu tijekom pripreme i realizacije projekta pružio je Centar za razvoj Brodsko-posavske županije. Projekt vrijedan više od milijun eura s 85 posto sredstava sufinancirala je Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj.
