U gradu koji se poput puža svio na zapadnoj obali zelenog poluotoka, ispod volte, pa odmah desno..., ondje gdje lebde kameni obluci, uz ognjište na kojem su, dokazali su arheolozi, vatru palili i stari Kelti, dočekao nas je domaćin Kamenih priča - Tomislav Pavleka.
Zima uz Unu i vatru iz kamina u “organiziranom neredu” stvari koje je kupio na buvljacima
Kamene priče, a u njima i Akademija svega i zamašnjak jedinog neprofitnog jazz okupljanja u Istri, puno su više od kuće. Točnije, nekoliko kuća povezanih u cjelinu u kojoj taj osebujan ugostitelj, moreplovac, putnik i bonvivan okuplja ljude dobre volje, zaljubljenike u dobru glazbu, a ulaz je slobodan za sve osim za - kaže - bankare.
Kreativni nered? Ne, sve je na svome mjestu i sa svrhom
Na kući staroj 1250 godina sa još starijim temeljima, procijenjenim na čak 3650 godina, i dan-danas sve besprijekorno funkcionira.
I više od toga. U savršeno organiziranom neredu, među namještajem dovučenim sa svjetskih buvljaka, crno-bijelim fotografijama, lampama, svemu što se golim okom može vidjeti, a energijom osjetiti, sve stoji – čini se – baš na pravome mjestu.
Iako naizgled obične, metalne kugle u Tomovoj kući, imaju svoju svrhu
– I danas se kuha i peče na istom ognjištu. Doživjelo je ono neke promjene, ali samo onoliko koliko je bilo nužno. Čemu kupovati nove lonce kada je brudet skuhan u ovom glinenom starom 400 godina, koji sam dovukao iz Gradca, bez premca – kaže Pavleka koji u njemu podjednako uspješno kuha i grah – za prste polizat’.
Tamnoputi jazzeri dar su jednog od dragih gostiju, uglednog akademika iz Amsterdama
No, kako su Kamene priče, osim svojevrsne galerije uspomena i ugostiteljski objekat valjalo je nabaviti i pravo suđe koje je za Tomu dizajnirao Luk Ars iz Pule, dok je koncept spojenih starih kuća osmislio sam Tomo.
Stare kuće uvijek iziskuju neke radove, popravke, kopanje i raskapanje, a u prostorima poput ovoga organizacija zatvorenih dijelova, legendarne i nadaleko poznate pozornice na kojoj su se glazbi za dušu prepuštali umjetnici svjetkog kalibra, preslagivanje rasporeda je poput igre lego kockama. Zato je dolazak uvijek novo iskustvo i iznenađenje.
– Zašto bi svi tanjuri bili isti, ravni i bijeli – kaže Tomo.
Tomo je prvo kupio jednu kuću, pa i onu do nje, pa mu je susjeda postala vlastita majka, a onda je dokupio još i ruševinu u susjedstvu.
– Nisu to velike kuće, ali su velike investicije i radovi koje iziskuju – kaže nam Tomo, koji je iskustvo uređivanja stekao upravo u Balama.
Baš zbog toga što treba proći kroz nekoliko sobičaka, prekoračiti preko stupa, nasloniti se na zid i zabijeliti se o njega, u Kamene priče ne možete doći samo jednom. One će se nekom čarolijom zavući u misli i podsjećati vas na to da se onamo trebate vratiti... kad nije važno, važno je vratiti se.
Kada su pustolovu Pavleki dojadila lutanja svijetom, odlučio se skrasiti u Balama.
– Tri sata bila su mi potrebna da iz Bala dođem do Pule i odletim do Amsterdama, a kada mi je to dosadilo, odlučio sam ovdje nešto otvoriti. Znao sam da mora biti drukčije i Kamene priče složio sam – za dušu. Dovlačio sam odasvud ponešto, a da sam pogodio pokazali su mi ljudi koji se redovito vraćaju, ali i oni koji prvi put dođu i čiji pogledi lutaju prostorom, lijepe se, istražuju... – kaže vlasnik.
Ponudit će vas rakijicom dobrodošlice, a između nje i one oproštajne na tanjuru će vam se naći ono što su domaćini taj dan pripremili, svježe nabavili ili uzgojili. Najuputnije je prepustiti se preporuci i kuharskom iskustvu domaćina – nećete požaliti.
>>FOTO Zavirili smo u raskošni adventski dom dizajnerice Mirele
