Drvene kuće stare više od stoljeća, očuvana priroda, tišina u kojoj se čuju tek žubor Save, kreket žaba, pjesma zrikavaca i cvrkut ptica. Dobro, katkada se čuje i Ruža kada, kako to i dolikuje jednoj kozi – mekeće. Može joj biti da radi što je volja, ipak je ona ljubimica cijelog gospodarstva na kojem je jedina od svoje vrste. Društvo joj pravi devet ovaca. Koke su u drugom dijelu dvorišta, blizu zečinjaka.Ta se životinjska družina, u kojoj su još pas i mačke, skrasila na ekoimanju obitelji Veselić u selu lastavica, Mužilovčici.
Tu u srcu Parka prirode Lonjsko polje odrastao je Goran Veselić. Danas je njegova rodna tradicionalna posavska kuća sjedište obiteljskog seoskog turizma. U dvije sobe na katu, uređene s namještajem kakav se u ovom kraju rabio u 19. i prošlom stoljeću, može se smjestiti šestero odraslih gostiju i pod pernatim pokrivačem prespavati u krevetima starima i 180 godina. A mala djeca slađe će zaspati uz zibanje u drvenoj kolijevci.
Sve je počelo s jagodama
U prizemlju kuće, u starinskim drvenim stelažama, poslagani su pekmezi, džemovi, sokovi, ajvar, grah s povrćem... Baš kao u bakinoj špajzi. Zato je ovdje i jedna baka, 76-godišnja Katarina Veselić, Goranova majka. Ona brine o životinjama, kuha objed za turiste, iz stelaže im na prodaju nudi proizvode spravljene i ovdje i tridesetak kilometra dalje od Mužilovčice, u Novom Selu Palanjačkom gdje Goran živi sa suprugom Tihanom, kćeri Ivonom i sinom Ivanom. U tom selu nadomak Siska sjedište je obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Veselićevih osnovanog 2003. godine čiji je nositelj Ivan, student više poljoprivredne škole u Križevcima
– S ekološkom proizvodnjom započeli smo prije devet godina. Jagode su bile prve, potrošači su ih jako dobro prihvatili pa se krug kupaca, a samim time i proizvodnje, počeo širiti.
– Posebno smo ponosni na nasad dunja koji smo podigli ne bi li to voće vratili iz zaborava – priča Tihana Veselić netom što je zabrinuta stigla iz polja.
Trebala je trgovačkom centru isporučiti nekoliko stotina kilograma kupusa, ali puževi su joj pokvarili posao. Događa se to i kod “obične”, a kamoli neće kod ekološke poljoprivrede koja ne poznaje nikakve otrove.
Tikve i grah dobro idu
– Uvijek smo se pomalo bavili poljoprivredom. Suprug i ja smo djecu nosili sa sobom u polje. Kada je bio raspisan natječaj za ekoproizvođače, javili smo se. Svi četvero položili smo za ekogospodarstvenike – kaže Tihana.
I ona je poput supruga odrasla u Lonjskom polju, u selu Svinjičko. Ljubav i prema prirodi i prema tradiciji Tihana i Goran usadili su i svojoj djeci. Oboje kažu da žele sačuvati starinski štih, oboje rado odlaze u u polje.
– Sadimo ciklu, salatu, blitvu, kelj, kupus, cvjetaču, brokulu, mrkvu, celer, peršin, luk, krumpir, grah, rajčice, tikvice... Imamo jedan veliki vrt sa svim vrstama povrća. Povrće imamo posađeno na gotovo pet hektara, a tijekom sezonskih radova zapošljavamo troje radnika – nabraja Ivona, studentica Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu.
– Sve je veći interes za ekološku proizvodnju. Velika je potražnja tikvi, grah dobro ide – zadovoljan je Ivan.
Voće i povrće kupcima u Zagrebu dostavljaju na kućni prag, u košari.
– Ljudi cijene to što radimo – kaže Goran.
Kad na imanje u Mužilovčici dođu školska djeca – a posjećuju ih škole iz Kutine, Zagreba i Osijeka – Ivan i Ivona brinu da im ne bude dosadno. Za djecu su osmislili olimpijadu starih sportova, pokazuju im kako su se igrale naše bake i djedovi, uče ih kako se snaći u šumi i kako se živjelo nekada, u doba kada nije bilo interneta, mobitela, Facebooka. Na kraju druženja djeci podjele diplome na kojima piše: “Olimp vas slavi, Mužilovčica hvali, seljak ste pravi”.
– Taj je tekst Ivona izmislila – govori Ivan, zadirkujući sestru da im je glasnogovornica. Školarcima će, kao i drugim gostima, za objed ponuditi ekološku hranu koju su sami ugostili.
Vanjuški i bakin čušpajz
– Kad imamo grupe, onda mama kuha. Gostima nudimo tradicionalnu hranu kakva se nekoć jela. To su vanjuški z vrhnjem (tijesto sa sirom), bakin čušpajz, bijeli kukuruzni žganci, riječne ribe... – priča Ivana putem od Mužilovčice do Novog Sela Palanječkog, gdje Veselići imaju pogon za preradu voća i povrća.
– S preradom smo započeli prije svega da bismo “spasili” one proizvode koje nismo uspjeli plasirati svježe. Počeli smo s kuhanjem pekmeza i džemova i odmah na festivalu pekmeza u Dubrovniku dobili zlatnu medalju za pekmez od šljiva i srebrnu za pekmez od šljiva i zelenih rajčica – priča Tihana Veselić.
Od onda do danas dobili su pregršt priznanja na brojnim sajmovima. Posebno će istaknuti nagradu koju su im dali potrošači za sok od rajčice. Sve prerađevine Veselići prave isključivo od sirovine koju sami proizvedu. Njihovi proizvodi nose ekoznak, a mogu se kupiti u trgovinama Biovega.
– Ekohrana godi i našem tijelu, ali i našem nepcu – poručuju Veselići čija je deviza: “Svoga jela gospodar.”
>>Ostale OPG priče pročitajte ovdje
Eto, zanima me samo kako ti ekološki proizvođači tako lijepo izlaze na kraj sa silnom travom u vrtu. Gledam često emisije o ekološkoj poljoprivredi, sve je bez ijedne travke, ja se ubijam u obiteljskom (amaterskom) vrtu da ga održim koliko - toliko bez trave, a ekološki vrtlari bez pol brige ( ne aludiram konkretno na ovaj OPG) očiste 50 hektara motikom. Malo sutra.