Njegov je moto: pokrij se onim koliko imaš i bježi što dalje od kredita. Jer, ako nešto pođe po zlu, banka će ti uzeti sve. Tu svoju poslovnu filozofiju 41-godišnji teolog Bariša Dejanović uspješno provodi sedmu godinu, otkako je s braćom krenuo u ekološki uzgoj ličke buše, autohtone i zaštićene vrste malog čupavog goveda kojem prijeti izumiranje.
Barišina računica
– Svaki je od nas trojice braće donio po dva goveda na farmu. Radili smo, ulagali što smo zaradili i danas imamo 60 grla buše i teladi, stotinjak križanaca i tri boškarina – priča Dejanović dok poljskim putom koji vodi ispod Udbine dolazimo do sela Visuć, gdje se nalazi velika štala. To je ujedno i “sjedište” farme. U staji su skriveni od ličkih zima i vjetrova radni strojevi i sijeno. Iznad staje jedan je od šest pašnjaka na kojima pasu goveda Dejanovićevih. Ovdje nema ni vode ni struje pa energiju za električnog pastira – žicu kojom su ograđena stada goveda – braća dobivaju iz solarnih panela koje su postavila.
– Na gotovo 300 hektara zemlje imamo pašnjake, livade i zasijanu zob. Zemlju smo dobili što u najam od države, što od ovdašnjeg stanovništva s kojim smo sklopili ugovore o plodouživanju. Prodajemo isključivo meso, i pojedincima, i za potrebe industrije. Želja nam je da se na jelovnicima u Nacionalnom parku Plitvička jezera nađe i meso ličke krave. Ali za sada se ne uspijevamo probiti na to tržište – govori Bariša Dejanović.
I on i njegova starija braća Josip i Franjo složit će se da je sustav u poljoprivredi takav da se uz pomoć potpora koje dobivaju može opstati. Barišina je računica takva da je, kad se zbroje i oduzmu svi troškovi, u Lici isplativije uzgajati buše nego, na primjer, krave simentalke. Obitelj Dejanović u ove ličke krajeve doselila se iz Velikog Skočaja, sela nedaleko od Bihaća u Bosni i Hercegovini. Bariša je završio za teologa, bio kapelan u Gospiću, župnik u Bilaju, Ribniku, Trnovcu, Ličkom Novom, Brušanima i Josipdolu. Bio je i predstojnik Odbora za pastoral Roma u biskupiji, a biskupu Mili Bogoviću bio je ceremonijar, sve dok nije pokucao na njegova vrata i kazao mu: “Sveti oče biskupe, postali ste djed”.
Naime, ljubav koja je zaiskrila u zbornici jedne gospićke srednje škole između vjeroučitelja i profesorice Ivanke bila je toliko snažna da je Bariša nakon desetljeća službovanja ostavio svećeničku halju i stupio u civilni brak u kojem danas ima dvoje djece – Roka i Luku. S obitelji živi u stanu u Gospiću, no najsretniji je kad je na farmi, na koju često povede i sedmogodišnjeg Roka pa ondje ostanu po desetak dana. Kada Bariša nije s bušama, tu je njegov brat Josip zvani Ćole, po struci ugostitelj, koji živi u Udbini, ili Franjo, kojeg zovu Gringo, po zanimanju bravar, koji dolazi iz Donjega Lapca. Svakome od njih uvijek se pridruži netko iz obitelji, ne zato da jednome samome ne bude dosadno, nego da pomogne u poslu kojeg ima napretek, pa je zato ustajanje na farmi uvijek u 4.30 sati.
– Iako je buša poludivlje govedo koje iz prirode uzima sve što mu treba – od hrane do lijekova – ovaj posao ne može raditi onaj tko ga ne voli. Uvijek se mora voditi računa o planskom pripustu, potrebno je razdvajati krupnija od sitnijih grla stoke, hvatati telad kad se otele jer buša rađa u prirodi, svako govedo mora biti ulovljeno i markirano jer inače slijedi kazna od pet tisuća kuna. Zato mi s našim govedima razgovaramo, mazimo ih i volimo. Svi imaju imena. Milo je glavni bušak, čuva teritorij. Sedam mu je godina, a buše dožive do 30. Imamo i Cecu, Cakija, Odiseju, Japanku, Armen, Hitlera koji cica sve krave... Glavni boškarin zove se Blaž – nabraja Bariša Dejanović. Zadovoljan je, kaže, što dobro surađuju i sa županijom i s općinom. A sve svoje znanje i zapažanja htio bi podijeliti s ovdašnjim stanovništvom ne bi li ih motivirao da i sami krenu u uzgoj buše. Bariša Dejanović predsjednik je Udruge Lička buša te kroz njezin rad kani educirati ljude kako, poput njega i braće, mogu uspjeti u tom poslu.
Buša u stečaju
– Valja biti strpljiv jer ništa uloženo neće se vratiti preko noći. Onaj tko radi uvijek će uspjeti – uvjeren je teolog čiji su planovi da pokraj kućice u kojoj na farmi stanuju Dejanovići sagrade i kućicu za goste.
– Želimo da ljudi dolaze ovamo i žive s blagom. Nadamo se i da ćemo početi proizvodnju sira i kobasica, da kao regija imamo što ponuditi, a ne da naša buša bude u stečaju. Ovaj kraj ima potencijala za turizam, u blizini su i Nacionalni park Plitvička jezera i prelijepa rijeka Una, tu su planinarske staze, planina Plješivica. I naše buše koje žive u prirodi i koje čuvamo od izumiranja. Jer, ako su opstale već osam tisuća godina, pa nećemo valjda mi dopustiti da sad nestanu s lica zemlje – ispričao je farmer Bariša Dejanović zvani Popo.
>>Nakon vjenčanja odlučili su baviti se poljoprivredom
>>Stočari iz Zagore – Odluka života bila je da se iz Zagreba vrate na selo
Poznam Barišu jako dobro, bio je svećenik u našoj župi, jako dobar i pošten čovjek. Nadam se da će uspjeti u svojim planovima! Sretno Bariša!