Tek mu je dvadeset i jedno ljeto, a već može reći da se u životu dobrano naradio. Jer, izjutra valja rano ustajati, a uvečer kasno lijegati zato što posla na farmi i oko nje, na kojoj je 51 mliječna krava te još toliko steonih junica i telića, uvijek ima. Ali, nije Alenu Bešteku ni teško ni mrsko biti u štali ili na njivi, za traktorom. Naprotiv, radi baš ono što voli i što je oduvijek htio. Iako je rođen u Zagrebu, od grada i asfalta draže mu je bilo selo pa je zato, kad god je mogao, jurio baki Mariji i djedu Dragutinu Bešteku u Kuštane. Otkad Alen zna za sebe, baka i djed su na svom imanju nedaleko od Svetog Ivana Žabno imali krave, a on im je baš volio pomagati u poslu oko njih.
– Mama je medicinska sestra u vrtiću, tata radi u vojnoj policiji i ja sam do pete godine bio na selu. U Zagrebu sam išao u osnovnu školu, a kad sam bio u osmom razredu, djed me pitao bih li ja jednoga dana htio preuzeti obiteljski posao proizvodnje mlijeka. Kazao sam da želim. Djed je onda sređivao papire za kredit, uvezli smo iz Austrije i Njemačke još krava, proširili staju. Nakon osmog razreda došao sam u Kuštane i u Križevcima upisao srednju poljoprivrednu, za veterinarskog tehničara. Roditelji su se složili s mojom odlukom – kaže Alen Beštek.
– Kao mali nikada nije htio u kući zaspati, morali smo ga staviti u kolica i odvesti ispred krava. Dane je provodio na kombajnu i traktoru s Dragutinom. A kada je išao u školu, nije htio propustiti Bambino kup na sajmu u Gudovcu jer je i on želio pokazati svoje tele. Da bi opravdao izostanak s nastave, išao je po ispričnicu u Hrvatsku poljoprivrednu agenciju – domeće baka Marija. Prije četiri godine Alen je u disku upoznao Vedranu. Ona je živjela u kući u središtu Križevaca.
Još samo da sredi papire
– Moji nisu držali ni jednu kokoš. Kravu sam prvi put vidjela na Alenovoj farmi. Znala sam da ih imaju, ali mi nije kazao da ih je toliko. Kada sam prvi put ujutro išla u štalu, iznenadila sam se da se krave muzu i poslije podne. Mislila sam da je jednom na dan sasvim dovoljno otići k njima. Roditelji su me pitali hoću li ja to moći raditi. Kazala sam im da volim Alena i da ću, ako se on time bavi, morati raditi i ja – govori Vedrana držeći u naručju 14-mjesečnog sinčića Bornu.
U život i posao na farmi Vedrana se savršeno uklopila pa je djed Dragutin ponosan i sretan što ono što je godinama stjecao ostavlja u dobrim i sigurnim rukama.
– Ne, nisam pogriješio. Još samo da sredimo papire i da sve mogu prepisati na Alena – kaže Dragutin Beštek.
Iako je formalno Alen “šef”, gospodarstvo se vodi na djeda.
– Kao maloljetnik nisam mogao biti nositelj OPG-a pa ga je djed 2004. otvorio na svoje ime. U međuvremenu smo se javili na natječaj za sredstva iz IPARD programa. Za dokumentaciju koja se tražila platili smo 45.000 kuna. A sada već godinu i pol čekamo. Ministarstvo poljoprivrede ništa ne odgovara. Kada bismo sada, dok cijeli proces nije dovršen, prebacili OPG na mene, ostali bismo bez tog novca. Da smo vlastitim sredstvima krenuli u investiciju, već bi funkcioniralo sve što smo namjeravali napraviti – kaže mladi poljoprivrednik.
A naumili su povećati broj mliječnih krava na 80, kako bi dnevno proizvodili više od dosadašnjih 800 litara mlijeka, koje prodaju Križevačkoj mljekari.
Kada se prošire, trebat će im još zemlje. Sada obrađuju 50 hektara na kojima siju kukuruz, ječam, pšenicu, tritikale, lucernu, ljulj i djetelinsku travnu smjesu.
– Nekad smo zemlju prodavali jer smo mislili da posao nitko neće naslijediti, a sad je kupujemo – kaže Marija Beštek.
– Imamo pet traktora, kombajn, silokombajn, prekretač, kosu... Sve osim bagera. Naše su njive rascjepkane po Koprivničko-križevačkoj i Zagrebačkoj županiji. Ne možemo dobiti zemlju u najam zato što je drže propali farmeri. Nitko ne vodi računa da se onome koji više ne radi oduzme državna zemlja. Ovako se događa to da državne njive ljudi čiji je posao propao iznajmljuju onima kojima treba – ljuti se Alen. Nedavno je, kaže, baš zbog toga pisao žalbe i prigovore, ali pomaka nema.
Biti seoska cura je fora
Priču odraslih sve vrijeme raširenih očiju prati 12-godišnja Senka, Alenova mlađa sestra.
I ona je i ove školske praznike došla k baki i djedu. I ona bi, kaže, željela živjeti u selu i raditi na farmi.
– Jako volim životinje. Tu je u štali i moj poni Artur. Rado pomažem bratu i baki i djedu. Napojim teleke, poguram hranu... I u školi u Zagrebu pričam prijateljima o farmi, napravila sam im i prezentaciju. Oni vole slušati to što govorim i kažu mi da sam seoska cura – nabraja djevojčica pokazujući nam medalje koje je osvojila na Bambino kupu i fotografije sa svojim najdražim telićima. Bila je kod nje na selu i prijateljica iz razreda Luna Vakula, kći meteorologa Zorana Vakule.
– Jako joj se svidjelo – oduševljeno će Senka, pokazujući fotografije na kojima je snimljena u stotinu godina staroj narodnoj nošnji. Oblači ju kada ide na sajam u Gudovac, na Bambino kup. Medalje koje je ondje osvojila čuvaju baka Marija i djed Dragutin Beštek.
>>Ostale OPG priče čitajte ovdje
Ove i ovakve priče iz života govore da se isplati raditi i baviti se poljoprivredom.Puno uspjeha i sreće svima.Sretni i veseli bili.