U cijelom varaždinskom kraju svi znaju za Bajzere. To je obitelj Cafuk iz Domitrovca u općini Vidovec, u kojoj se proizvodi najbolje varaždinsko zelje. Cafukove nadimak Bajzeri prati već četvrtu generaciju, otkako je jedan njihov predak svirao kontrabas. Danas u obitelji nema svirača, ali rado zapjevaju na polju među tisućama i tisućama glavica kupusnjača.

– Mi smo jedini čuvari sorte varaždinskog zelja. Dobili smo certifikat za zaštitu izvornosti. Sjeme varaždinskog zelja želimo staviti i na europsku sortnu listu. Poslali smo papire i sad čekamo odgovor – predstavit će se obitelj Cafuk: 32-godišnji Jurica, njegova supruga Karolina, blizanci Ela i Ivano, Juričini roditelji Nada i Zdravko, teta Marija i baka Terezija.

– Do 2011. radio sam u očevu obrtu, ali previše smo radili i privređivali pa smo otvorili još jedan obrt na moje ime, da ne bismo morali prijeći u dioničko društvo. Oba obrta vodim ja, majka i teta su u polju, a tata daje savjete i zadužen je za administraciju. Očev obrt jedan je od prvih poljoprivrednih obrta u Hrvatskoj, za što je dobio i priznanje komore "Zlatne ruke" – priča Jurica Cafuk.

Velik posao s hotelijerima

Njegov otac Zdravko na te će riječi kazati da je on kao dječak želio biti TV mehaničar, ali nastavio je s poljoprivrednom proizvodnjom koju je pokrenuo njegov otac.

– Na veliko smo počeli proizvoditi 60-ih godina prošlog stoljeća kada su vagoni našeg zelja i krumpira odvoženi u opatijske hotele. Koliko su naši proizvodi bili kvalitetni, možda najbolje svjedoči to što smo svake godine uoči sezone od hotelijera morali uzeti 30 posto predujma. Na taj su se način osiguravali da ćemo robu isporučiti njima. Ali, pretvorba je uništila posao s hotelima. Danas je, uostalom, sve puno drukčije. Evo, od lanjskog listopada ne možemo naplatiti pola milijuna kuna potraživanja – kaže Zdravko Cafuk.

U pelenama na kombajnu

Sina Juricu on je kao dječaka vodio u polje pa pamti da je još bio u pelenama kada je spavao na kombajnu.

– Odrastao je na njivi. Završio je, naravno, srednju poljoprivrednu školu – govori. Na njivi Jurica Cafuk danas provodi cijele dane. U sezoni rade i po 18 sati dnevno.

– Neki se put odmaraš na silu, zbog vremena, nekad nedjeljom i praznikom. Dobro da je tako. Kad bismo imali nekoliko dana lufta, ne bi znali kaj sa sobom pa bismo se posvadili zatvoreni doma – smijući se govori Juričina teta Marija Cafuk.

Ona je završila studij ekonomije, jedno je vrijeme radila i u tvrtki i na polju, no posljednjih je godina neizostavna karika na obiteljskom gospodarstvu. Teta Marija svaki drugi dan odvozi povrće u zagrebačke bolnice. Ustane tada u 3.30 sati, sjedne za upravljač kombija, u pet je već na istovaru, a u 8.30 sati eto nje u polju.

– Srčeko mi zaigra kad mi netko spomene varaždinsko zelje. O njemu bih mogla govoriti tri dana bez prestanka. Bolje je od ogulinskog kupusa. Kad uzmete list našeg kiselog zelja, kroz njega se vide prsti – kaže Marija dovezavši nas do oranice na kojoj imaju zasađeno varaždinsko zelje, hibridni i crveni kupus te kelj. Na jednom je komadu zemlje zasađeno varaždinsko zelje koje će ranije kiseliti. Naime, Cafukovi svake godine vidovečkoj Zeljarijadi doniraju četiri tone kupusa od kojeg se pravi megasarma, duža od kilometra, što je zabilježeno i u Guinnessovoj knjizi rekorda.

U polju Cafukovima u sezoni pomažu tri radnika. To su Romi iz obližnjeg naselja. Ta suradnja traje već godinama.

– Imamo strojeve za sve poslove, ali jedino se zelje bere ručno. Jedan od Roma koji rade kod nas pjeva u crkvenom zboru i ima prekrasan glas. Onda mi svi skupa zapjevamo i radimo – kažu Nada i Marija Cafuk.

S blokom na 99 parcela

Ta je njiva, koja se s kraja na kraj zeleni od glavica kupusa i kelja, ujedno i najveća koju obitelj obrađuje i ima 30 hektara. Ostalih 70-ak hektara raštrkano je na još 99 parcela. Zbog te rascjepkanosti zemljišta Jurica Cafuk u traktorskoj kabini obvezno ima blok i olovku pa, kada dođe u polje, zapisuje gdje je i kada što posađeno, kada je prskano, orano... Evidenciju, bez koje bi neka njiva možda ostala i neobrana, zatim "prebacuje" u računalo. Dogodine će Cafukovi imati još zemlje pa će Jurica morati nabaviti deblji blok.

– Zbog mehanizacije svake godine povećavamo proizvodnju. Ali teško dolazimo do kvalitetne zemlje. Ovdje je zemlja kao u Slavoniji u industrijskoj zoni. Sada nam je najbitnije napraviti skladište za strojeve, da ne budu vani. Skladište za povrće imamo i u nj stane oko 600 tona krumpira, 200 tona zelja. U bazenu je oko 50 tona kiselog zelja. Uskladištenu robu pakiramo od studenog do svibnja, kada počinje druga sezona. U lipnju već imamo mlado povrće, a zelje imamo do travnja – objašnjavaju Cafukovi pokraj suvremene opreme za sortiranje, poliranje i pakiranje povrća. Svu potrebnu mehanizaciju za rad na gospodarstvu Cafukovi imaju. Kupovali su je kreditima, vlastitim sredstvima, a i onima iz fondova EU.

>>Opširnije o kandidatima za najbolji OPG pročitajte OVDJE

Ova stranka je najveći gubitnik na izborima