Ljeta na otoku Silbi za Talijana Massima Marchiorija uvijek su bila inspirativna! Kao dijete je s djedom lovio ribu, gledao tatu kako dijelove otoka prenosi na slikarsko platno da bi onda i sam počeo pričati svoju umjetničku priču o ovom otoku. Jednog je ljeta, iz čiste dosade počeo skupljati smeće na zabitoj plaži te plastični otpad pohranio u svoje dvorište. Ubrzo je u hrpi pronašao inspiraciju i alat za stvaranje prekrasnih umjetničkih djela koja su ga vinula u orbitu i jednog od poznatijih ekoloških umjetnika današnjice.
Plastične boce, kutije, ambalaža od kozmetike, boce u kojima se nalazilo motorno ulje, ali i slični proizvodi samo su neki detalji koje možete primijetiti na zanimljivo dizajniranim lampama u obliku ribe, ukrasnim brodovima, licima ribara i slikama koje su produkt brenda Stari ribar. Možda to ne bi bilo tako zanimljivo da vas brend Stari ribar nije privukao iz izloga galerije u Veroni i Veneciji te da iza svakog umjetničkog djela ne stoji i divna priča. Kreativne komade koji jednostavno osvajaju na prvi pogled potpisuje Massimo Marchiori, pedesetogodišnji Talijan koji živi na relaciji Verona – Silba i koji inspiraciju za svoja unikatna djela pronalazi ni manje ni više nego na hrpama plastičnog otpada koji skuplja čisteći plaže na Silbi i u Veneciji.
– Na Silbu dolazim već punih 50 godina, prvi put sam tu bio dok sam još bio u maminom trbuhu – uvodi nas o priču ovaj kreativni ekološki umjetnik koji već punih 20 godina skuplja plastiku koju je izbacilo more na obalu. Isprva je to bila čista potreba za uživanje na omiljenom otoku, na čistoj plaži, da bi se čišćenje plaže, ali i specifičan način reciklaže pretvorio u posao koji predano radi cijele godine. Kamo god pogleda i vidi plastiku, skuplja je stvarajući od nje prava mala remek-djela – unikatne lampe, brodove, slike…
Na Silbi, otoku koji spada pod Grad Zadar i zapravo se vodi kao šetačka zona tog grada, Marchiori imaju obiteljsku kuću u kojoj je isprva ljetovao Massimov djed Antonio, a potom i Massimovi roditelji, majka Gianfranca i otac Giancarlo. Oboje umjetničke duše (Massimov otac je i danas vrlo dobar slikar koji je napravio više od 200 slika svih dijelova otoka Silbe) utjecali su na Massimovu kreativnost, koji je talent pretočio u vrlo zanimljivo umjetničko djelovanje. Silba i Massimo vole se iskreno od prvog susreta, pa ne čudi kako je upravo njemu toliko do nje danas stalo.
– Živim u Veroni koja je poput svih velikih gradova poprilično zahtjevna i stresna za život. Kad osjetim da mi je previše, ponesem osnovno i "pobjegnem" na Silbu. Činim to sve češće tijekom godine – otkriva s posebnim žarom u očima prepričavajući kako izgledaju zime na ovom otoku. Sunce je zubato, nebo najčešće bez oblačka, a na otoku se sreću samo pojedinci – malo stanovnika koji trajno naseljavaju ovaj otok. No, zato, za razliku od ljeta, kad otok živi posebnim ritmom pružajući onaj poseban doživljaj brojnim turistima i zaljubljenicima u njegovu ljepotu, plaže tijekom jeseni i zime pričaju svoju posebnu priču. Prepune su smeća i otpada koje je ili ostavio čovjek u svojem nemaru ili izbacili morski valovi, čuvajući morske dubine od mikroplastike i drugih štetnih tvari.
– Problem plastike na mojoj voljenoj Silbi postoji već 20 godina, tad sam prvi put vidio koliko je ima. Ljeta sam i tada, ali i sada, provodio obilazeći plaže i skupljajući plastiku koju sam pronalazio. Počeo sam čistiti plaže, a kad bih nakupio vreće otpada, nisam pronalazio način kamo bih ih odložio. Tako sam ono najopasnije nosio u svoje dvorište, što me potaknulo da u opasnoj plastici vidim nešto novo – materijal koji ću koristiti za svoja djela. Tada sam u dvorištu svoje kuće napravio prvu skulpturu od plastike – ribu. Koristio sam komad kartona u obliku ribe, dodao pronađenu plastiku, oko pretvorio u svjetlo dodajući žarulju i tako napravio lampu – prisjeća se Massimo.
I tako je priča krenula! Massimo je svakog dana skupljao plastiku, a pronađeni komad špage, potplat od cipele, ručka od kišobrana, plastična boca od vode ili soka, plastična boca od motornog ulja postale su dio trodimenzionalne skulpture svakog ljeta. Samozatajno je pokazivao napravljeno, a pohvale koje je dobivao bile su mu vjetar u leđa za sve daljnje aktivnosti. Bila je to ljetna priča, način kako se opustiti, učiniti dobru stvar za zajednicu i voljeni otok uživajući u reakcijama prolaznika na Silbi koji su zastali pred kućom Paulinom i divili se radovima. Vjerojatno tada nije ni sanjao kako će postati jedan on najpopularnijih ekoloških umjetnika u ovom dijelu Europe i jedan od vrlo važnih promotora čistog mora bez plastike.
Massimo godišnje skupi čak 2000 kg plastike koje pretvara u svoje radove. Naravno, nije sav otpad sa Silbe, ima ga i u Veneciji gradu u kojem je rođen i čiju lagunu svakodnevno zatrpava otpad. Dok nam je pričao o tome, prisjetio se nekoliko situacija koje je doživio "na terenu" i koje su mu dale poticaj, ali i postale potvrda da je ono što radi je dobra i kvalitetna stvar. Prije dvije godine tako je u Venecijanskoj laguni, dok je skupljao plastiku, pronašao malu sovu zarobljenu u staroj ribarskoj mreži. Gotovo sat vremena strpljivo je pokušavao osloboditi zarobljenu životinju, a kad je uspio osloboditi joj glavu, ptica je sretno odletjela.
Kako to izgleda kad Massimo skuplja otpad na Silbi? Dio divlje obale prepun je otpada, mjesto gdje plastični komadi – dijelovi kanti, ambalaža, boce i slično beživotno leže narušavajući prirodu i bistro more. Prolazeći kroz grmove biljaka, Massimo pokazuje prvi ekološki problem koji stvara bura. Kad zapuše, jako i prodorno, komade plastike s obale nosi na unutrašnji dio otoka, na tlo ispod zelenog raslinja. Kad je o moru riječ, veliki problem stvaraju plastične boce s ostatkom motornog ulja, plastične kantice s bojom, komadi plastičnih mreža koji se pretvaraju u mikroplastiku koja završava u utrobi riba. Dok nam je pokazivao jedan takav primjer, Massimo je otkrio kako je za vrijeme svog boravka na Silbi pronašao uginulu kornjaču koja je progutala upravo takav komad plastike. I stiropor, koji ljudi često ostavljaju na plaži ili bacaju u more zapravo je enormna količina mikroplastike koja se truni te šteti brojnim životinjskim vrstama ispod površine vode. Sve to spomenuto, Massimu je mamac koji stavlja na hrpu te potom u platnene vreće koje odnosi s plaže. Dok smo tako s Massimom i mi očistili plažu, njegove su se vreće punile otpadom rekordnom brzinom.
Pogledajte, u samo pet minuta sam skupio punu vreću otpada – rekao je Massimo. U vreći su se nalazili čepovi od boca, plastična mreža, stare gumene cijevi, boce koje je oblikovalo i more i sunce, ali i drvene naplavine. Upravo njih je Massimo uzeo kao primjer alata s kojim radi i koji je potpuno prirodan, za razliku od istog komada drveta koji je obojen i čija boja se razgrađuje uz morsku obalu. Čistiti plažu može satima, a hrpa plastike i otpada se povećavala. Budući da ne može sve ponijeti sa sobom i reciklirati, Massimo je najopasnije komade skupio i tog isto poslijepodneva pretvorio ih je u prava mala remek-djela.
Za razliku od prethodnih ljeta, kad je plastika završavala u prekrasnim stolnim lampama u obliku ribe ili kita, prošlog i ovog ljeta Starog ribara posebno inspiriraju brodovi. Od komada naplavine i puno plastike Massimo izrađuje sve vrste i veličine plovila, ali i lica ribara. Tijekom godine, dok stvara u svom ateljeu u Veroni, otkriva kako komade plastike često koristi i za izradu svojih 3D slika za koje ga inspiriraju djela proslavljenih slikara poput Picassa.
Početak jeseni u znaku je početka nove školske godine, a s prvim zvonom i Massimo ulazi na školske hodnike. I sam otac dvoje djece, Matilde i Carla, uz svoje umjetničko djelovanje i promociju čistog okoliša, posebno mora sve češće u školama drži brojne edukacije mladih ljudi ukazujući na probleme plastike u morima i oceanima.
– Jedan sam od promotora neprofitne ekološke udruge Mareviva (dopredsjednik sam delegacije Venecije) koja štiti more i njegove resurse više od 35 godina. Osobito smo usredotočeni na očuvanje bioraznolikosti, održivi razvoj, poboljšanje i promicanje zaštićenih morskih područja, onečišćenje i ilegalni ribolov. Promičemo obrazovanje u školama i na sveučilištima. Kao umjetnik kroz svoju umjetničku formu svakodnevno želim osvijestiti sve generacije i ukazati im na problem onečišćenja mora i oceana – kaže Massimo, dodajući kako je put do čistog mora put promjene navika u svakodnevnom životu – općenito upotreba jednokratne plastike, smanjivanje upotrebne nepotrebnih plastičnih komada, reciklaža, zero waist način života. Upravo o problemu zagađenosti mora koje nas okružuje Massimo je nedavno govorio i na Venecijanskom bijenalu ukazujući na veliku količinu plastike koja se nalazi u laguni ovog lijepog grada. Svi radovi tada izloženi na ovom prestižnom eventu izazvali su reakcije publike koja nije krila oduševljenje radovima na kojima je na poseban način integriran otpad. Većina unikata je tada prodana u trgovini u Veneciji, ali i putem web-shopa www.stariribar.it, trgovini dostupnoj svima tijekom cijele godine. No, uz malu napomenu – kako je riječ o unikatima, ono što vam se svidi naručite odmah.
Dok smo gledali kako nastaju brodovi od smeća tog dana sakupljenog na jednoj od plaža na Silbi, pomislili smo kako ovaj umjetnik može stvarati bilo gdje na svijetu jer na mnogim se mjestima nalazi otpad koji treba novi život i novu priliku. Vidi li se u Italiji, na Silbi ili planira svoj talent izbrusiti negdje drugdje?
– Danas živim između Venecije i Silbe, imam dvije trgovine u kojima prodajem svoje radove. U budućnosti, ne tako dalekoj, vidim se kako trajno živim na Silbi te radim posebne projekte i aktivnosti koje će zaštiti otok, očistiti more te svojim radom i radovima osvijestiti ljude da budu odgovorni i u skladu s prirodom. To činim na terenu, u školama, ali i na društvenim mrežama ukazujući na to da su spašavanje, zaštita i čišćenje mora dužnost svih nas.
