Brođanin Stanislav Hudi gotovo svake godine putuje u Egipat. S vremenom se toliko zaljubio u tu zemlju i njezinu kulturu da je cijelu svoju kuću uredio u egipatskom stilu. Orijentalne lampe, slike, skulpture, stolovi, jastuci, prekrivači, kožne navlake, haljine, marame, glazbeni instrumenti, posude za jelo, svijećnjaci, nargile... Ukupno je riječ o nekoliko tisuća izložaka zbog kojih se gosti u njegovoj kući osjećaju kao u Egiptu. Zbog ljubavi prema egipatskoj kulturi i svim tim predmetima koje već 13 godina marljivo skuplja i izlaže u svom domu, Stanislava su već prozvali slavonskim faraonom.
Brojni suveniri iz Egipta, ali i iz Turske, Maroka, s Malte i gdje sve nije bio, ispunjavaju cijelu malu obiteljsku kuću poznatog brodskog kazalištarca. Stanislav je veliki zaljubljenik u drevni Egipat, gotovo pravi egiptolog na čijoj bi zbirci suvenira koje je godinama nabavljao hodeći putevima faraona pozavidjeli i brojni povjesničari.
Stanislav je cijeli život maštao o putovanju u Egipat. San mu se prvi put ostvario 2010. godine. Bilo je to nezaboravno krstarenje Nilom, koje je i njega i sve ostale putnike koji dotad nisu imali priliku uživo vidjeti zemlju faraona vratilo u prošlost. Dok se vozio kruzerom, obilazio gradove i sela, prisjetio se kadrova iz filma "Smrt na Nilu" snimljenom prema djelu Agathe Christie. Dojmilo ga se što u Egiptu nema užurbanog načina života na koji smo se naviknuli. Pristajali su u jednom, pa u drugom mjestu, obilazili hramove, gledali kako mještani love ribu, kako se djeca kupaju sa stokom u Nilu, kako obrađuju njive, nasade banana, manga, pa i žita, s obzirom na plodnost tla i navodnjavanje vodom iz Nila.
Slučaj je htio da samo mjesec i pol poslije iznova proživi bogatstvo tog putovanja. Nakon privatnog krstarenja Nilom, dječje kazalište u kojem je radio kao glumac dobilo je poziv za nastup na međunarodnom festivalu u Kairu. I tako je krenulo.
– Najprije sam putovao privatno, pa s kazalištem, pa ponovno privatno. Sada se to moje putovanje svake godine sve više produljuje, prvo sa sedam na osam dana, pa na dva tjedna... Uvijek obilazim hramove, Luksor, Kairo, pustinju... Kada sletim ondje avionom, jednostavno se saživim s tom Afrikom, sa staroegipatskom kulturom. Mogu slobodno reći da mi je to, uz ovaj dom ovdje, postao drugi dom – kaže Hudi.
Česta putovanja u Egipat na Stanislava su ostavila snažan dojam i u njemu se počela rađati ideja da bi djelić te zemlje trebao "prenijeti" u vlastiti dom. Želio je 365 dana u godini živjeti s Egiptom. U računalu i fotoaparatu imao je spremljene stotine fotografija, a i zbirka eksponata s vremenom je postajala sve veća. Sve je to trebalo nekako izložiti kako bi i ljudi koji mu dolaze u posjet osjetili tu njegovu strast. Tako je kuća u Jarićevoj ulici u Slavonskom Brodu dobila egipatski kutak, koji je s godinama postajao sve veći i veći te prerastao u egipatsku kuću. Skupljao je stvari i punio police, zidove i ormare. Roditelji koji su mu tada još bili živi prihvatili su njegova putovanja i način na koji je odlučio urediti njihov dom.
– Najprije sam počeo obilaziti sajmove i buvljake i kupovati stare okvire u koje sam uokvirivao fotografije, papiruse i slike. Otac mi je bio lovac, pa sam uzeo njegove trofeje, lovačke rogove, po kojima sam vješao lampe. Prvo sam napunio jedan zid, pa drugi... – prisjeća se.
Stanko suvenire i ukrase ne kupuje samo na putovanjima po dalekim zemljama. Predmete kupuje i preko Njuškala, ali i na sajmovima antikviteta. Voli otići u Zagreb, na Britanac, kao i u Osijek, Varaždin i druga mjesta. U kontaktu je s ljudima koji znaju kakve ga stvari zanimaju pa mu jave kad god pronađu nešto novo.
Kolekcija je s vremenom postajala sve veća i tijekom godina se toliko napunila da svi misle kako više nema mjesta za nove predmete. Svi osim Stanka. Rodbina i prijatelji često ga pitaju hoće li prestati jer je očito da više nema gdje stavljati nove ukrase. Međutim, on i dalje svake godine donosi nove skulpture premda i sam priznaje kako mu je sve teže pronaći im mjesto.
Na pitanje koji mu je eksponat najdraži, odgovara kako mu je svaka figura koju je kupio draga na svoj način, svaka ima svoju priču. Nabavlja ih uglavnom cjenkanjem. Ne zato što su mu preskupe, nego zato što se trgovina u arapskom svijetu obavlja na tom principu. Riječ je o sastavnom dijelu njihove kulture i tradicije. Prva kamena figura koju je donio s prvog putovanja bila je zlatna maska. Onda su došle sve druge. Neke su mu i darovali. Primjerice, od gospođe iz okolice Slavonskog Broda koja zna da voli egipatsku kulturu dobio je Tutankamonovu masku, granitnu figuru tešku čak sedam kilograma.
– Ima ih dosta, ali izdvojit ću dva. To su zlatna maska Tutankamona i veliki skarabej. No, najviše volim ručni rad i njihove ornamentima ukrašene figure od mesinga. Tako sam jednom prilikom ugledao veliku skulpturu egipatske kraljice Nefertiti i rekao si da je moram imati. Budući da je u Egiptu običaj cjenkati se, iskoristio sam taj svoj talent, pri čemu su me prozvali Alibabom te sam tri dana obilazio oko spomenute skulpture, nakon čega je prodavač pristao na moju cijenu i rekao: "Nefertiti, good bye, my queen..."
Ima tu različitih stvari, zvjezdastih lampi, figura, posuda, zdjela, tanjura. Postavio je i sedam stolova u marokanskom stilu koji su urađeni s pločicama od sedefa, a posebna su priča njegove "plave oči" protiv uroka, zbog kojih su mu rekli da se ne mora više ničega bojati. Ima ih 250, od malih plavih očiju za sreću u obliku privjeska pa do jako velikih, poput tanjura za pizzu. Kao što je kod nas potkova simbol za sreću, tako se u orijentalnom, arapskom svijetu na ulazna vrata, u sobi za spavanje iznad kreveta ili maloj djeci iznad krevetića za sreću stavlja plavo oko.
– Svi su mi predmeti dragi, ali mislim da zapravo najviše volim lampe. Gdje god otputujem, bilo da se radi o Kairu, Istanbulu ili nekom drugom mjestu, privuku me lampe, osobito ako imaju neobičan oblik. Kupovat ću ih sve dok financijski to budem mogao – ističe.
Kada prvi put dođu u njegovu kuću, gosti ostanu u pozitivnom šoku. Iako znaju da je uređena u egipatskom stilu i da se on saživio s time, svi misle da je riječ o možda dvije-tri figure, jednom zidu ili u najboljem slučaju jednoj prostoriji. Kada shvate da se radi o cijeloj kući, iznenađenju nema kraja. A ako malo bolje pogledaju, shvate da je kod Stanka ne samo sve u egipatskom duhu nego je i simetrično. Od plavih očiju i tanjura do lampi – Stanko sve slaže po nekakvom redu. Katkad je to odnos lijeva – desna strana, katkad je temelj tog reda broj tri ili pak pet. Kada sve to poslaže, netko će možda reći da je pretrpano, da ima previše stvari, ali zapravo je sve složeno na pomalo čudan način koji njemu odgovara. A kada gosti sjednu i opuste se uz razgovor, osjete toplinu takvog uređenja.
Obično ljudi s putovanja donesu neki manji suvenir, poput magneta za hladnjak ili šalice za kavu, no on se ne može vratiti bez malo veće kilaže. Stvar je u tome što i kod kuće želi osjetiti to ozračje koje je imao na putovanju. To ga ispunjava.
Figure koje Stanko kupuje nisu plastične, nego od kamene prašine, bazalta ili granita, pa onda zbog prevelike kilaže dolazi do problema s transportom u avionu. Srećom, uvijek putuje s ekipom, a suputnici već znaju da moraju ponijeti manje svoje robe kako bi on mogao strpati koji kilogram figura ili nekih drugih stvari u njihove kovčege.
Kaže da ga nikada neće prestati fascinirati staroegipatska kultura i veo tajne kojim je obavijen način na koji su sagrađene piramide. Sve što su nas u školi učili o gradnji piramida, sve o čemu su govorili arheolozi nije dovoljno da razotkrijete taj misterij, objašnjava Brođanin. Već se neke stvari pobijaju, stalno se nešto novo pronalazi. Poznato je da su svi faraoni sahranjivani u Dolini kraljeva, tamo su im bile grobnice. Međutim, kad stanete pred velike faraonske statue, koje su visoke najmanje 20 do 30 metara, koje imaju simetrično izrađenu glatku površinu lica, očiju, ruke, usne, pitate se tko je to prije toliko tisuća godina radio ili tko je sagradio piramide, na koji način, koje su značenje imale...
– Svatko tko prvi put dođe u Egipat, ostane u čudu, ali ja svake godine obilazim hramove u Luksoru i Karnaku, piramide u Gizi, stepenastu Džozerovu piramidu u Sakkari i uvijek me iznova oduševe. Kad iz daljine dolazite u područje Gize, koja je sada dio Kaira, kada vidite veličinu tih piramida, primjerice Keopsove, jednostavno ostanete paf – nastavlja Stanislav.
Prije dvije godine u Stankovoj je kući snimljena epizoda RTL-ove emisije "Večera za 5". Iako ste možda to očekivali, na njegovu se meniju nisu našla egipatska jela. Bili su to zapečeni šampinjoni sa šunkom i sirom, glavno jelo bila je punjena piletina s umakom od curryja i za desert kolač s višnjama. Arapski su bili samo nazivi, kojih se više ne može sjetiti, a dao ih je kako bi ljudi na početku emisije morali pogađati što bi to moglo biti, da malo razmisle.
Priznaje da je htio napraviti nešto orijentalno, ali je odustao jer nije znao koliko bi to ljudi prihvatili s obzirom na okus jer radi se o prilično začinjenoj hrani. On voli slatkasto-slanu kombinaciju karakterističnu za to podneblje, ali nije znao kako razmišljaju njegovi gosti.
– Kada dođete u Egipat na tržnicu ili dio grada gdje se prodaju začini, oni vas na neki način opiju jer su specifični. Recimo, mi znamo kako se kod nas prave ćevapi, pljeskavice ili ćufte, ali oni još dodaju neke začine, pa to ispadne malo drukčijeg okusa i izgleda, tako da nisam htio koristiti puno začina. Nešto jesam dodao, uz curry sam dodao dva egipatska začina, da dodam taj štih, a gosti su bili zadovoljni – ističe Stanko, koji je na kraju po redoslijedu dijelio drugo mjesto, ali rezultat je tu, kaže, ionako bio najmanje važan.
Bez obzira na to što ni sam više ne zna gdje bi ih smjestio, Stanko će iz Egipta nastaviti donositi suvenire. Zapravo, pretrpanost mu ne predstavlja toliki problem. Problem mu je to što je iz godine u godinu sve teže kupiti nešto novo, nešto još neviđeno. Ulice su u Kairu uvijek pune, svaki lokal, čajana ili suvenirnica su u svjetlu, šarenilu, mesingu, sve izgleda vrlo privlačno, ali njemu je sve teže naći neku konkretnu figuru koju još nema.
– Ove sam godine donio ogledalo, stol i afrički paravan od domaće vune. Međutim, već imam više istih ili sličnih figura. Zato ću se sad više usmjeriti na skulpture. Orijentirat ću se na neku konkretnu, malo veću figuru, makar bila i koji kilogram teža, jer nešto mora dominirati u prostoriji. Sitne figure više ne dolaze do izražaja – zaključio je.
