Male, predivne sitnice, originalni stari, obnovljeni namještaj, sakupljeni antikviteti i predmeti... Sve su to stvari koje Antu Petrića podsjećaju na godine provedene u Švicarskoj, gdje je 35 godina radio kao hotelski portir. Cijelo to vrijeme on je marljivo prikupljao starine koje su oduvijek bile njegova strast. Većinu je toga kupio u antikvarnicama i specijaliziranim dućanima. Naposljetku je u dvorištu svoje kuće u Svilaju kod Slavonskog Broda odlučio napraviti galeriju antikviteta, svojevrsni muzej na dvije etaže s čijom je gradnjom i opremanjem upravo završio.
Trendovi se mijenjaju, namještaj i dekori ulaze i izlaze iz mode, no ono što je vječno i što protokom vremena sve više dobiva na vrijednosti su antikviteti. Svaki od njih priča neku svoju priču i ima neko svoje značenje.
Petrićeva galerija ima nekoliko tisuća izložaka, od starog namještaja preko glazbenih instrumenata, gramofona s trubama na navijanje, starih šahovskih garnitura, lampi, posuđa, bakrenih setova za kavu, svijećnjaka, raznih mesinganih figura i ukrasa do tehničkih stvari poput teleskopa, telefona, fotoaparata, radioprijamnika, televizora, pisaćih strojeva, "singerica"... U to ne ulaze stare gramofonske ploče, kojih je također više od tisuću. Antikviteti su njegovi najbolji prijatelji, bez njih ne može zamisliti sebe ni svoj život.
– Zgradu sam počeo graditi 2014. godine i onda sam malo-pomalo nabavljao stvari. Krenuo sam s glazbenim instrumentima, budući da je moj brat pjevač i glazbenik. Imam ih pedesetak, primjerice gitare, harmonike, violinu, šargiju, trubu, mandolinu, glasovir... Onda sam krenuo sa starinama – počinje Anto.
Petrićeva neobična kolekcionarska priča započela je zapravo još prije, 2009. Te je godine u Svilaju otvorio vojno-sportski muzej "Svako svoje zna", zbirku vojne opreme, pušaka, bajuneta, torbi, kompasa, baterija, plinskih maski, vojnih lampi, nosila, čizama i odora s jedne te dresova, trenirki, lopti lopte, figurice nogometaša, postera, ulaznica, zastavica s druge strane.
Naime, u Švicarskoj postoje specijalirane prodavaonice vojne opreme, pa je tu i tamo znao kupiti pokoju zanimljivu stvarčicu i donijeti je kući. Kada se toga nakupilo malo više, jednu je prostoriju renovirao i napunio je vojnom opremom. Kako se kući uvijek vraćao barem s ponekim sportskim rekvizirom, počeo je skupljati i njih. Tako se rodila ideja o osnivanju vojno-sportskog muzeja.
Posebno mjesto u tom muzeju zauzima jedinstvena zbirka od 170 pari kopački igrača s kojima je nekada aktivno igrao nogomet u Hrvatskoj i Švicarskoj.
Vojni i sportski odjeljak bili su smješteni u jednoj prostoriji, a kako su s vremenom postali pretijesni za nove izloške, pomislio je kako bi bilo dobro izgraditi novu dvorišnu zgradu u koju bi premjestio vojne stvari. Međutim, u međuvremenu je počeo skupljati glazbene instrumente i starine, kojih je s vremenom također bivalo sve više, pa je novi objekt odlučio pretvoriti u Galeriju antikviteta Petrić.
– Ta dva muzeja nalaze se jedan do drugog, sve je to u dvorištu moje obiteljske kuće. Vojni i sportski muzej su u jednom objektu, a galerija antikviteta u drugom. Ima tu različitih stvari, kupovao sam sve i svašta. Oba muzeja su prepuna, nemam više mjesta za nove stvari – objašnjava.
Ideja o otvaranju galerije antikviteta u njemu je dugo tinjala. Obožava starine, osobito stare glazbene instrumente i gramofone koji su mu slabost. Jednostavno, želio je i s drugima podijeliti tu svoju strast.
Većina izložaka u galeriji potječe iz 19. i 20. stoljeća, ali ima i starijih. Najstariji eksponat je violina talijanske proizvodnje Amati iz 1637. godine. Platio ju je 1200 franaka. Koštala je i više, ali uspio je malo spustiti cijenu. Jedan od najvrednijih izložaka je vojni periskop kojeg je kupio u vojarni u Švicarskoj, za njega je morao izdvojiti 4500 franaka. Nedavno je kolekciju obogatio i jednim zanimljivim, originalnim drvenim motorom Jawa 350. Nabavio ga je za 750 eura, iako mu je procijenjena vrijednost trostruko veća.
Ponosan je i na svoje više od stotinu godina stare zidne satove Schwarzwald njemačke proizvodnje, a riječ je o prvim zidnim satovima s utezima koji ne pokazuju minute nego samo sate. Tu su i rekviziti iz filma "Seljačka buna"...
Sve su to stvari koje za Petrića imaju veliku vrijednost, ali ne samo materijalnu. Prije ih je nabavljao u inozemstvu, a poslije, kada je došao kući, kupovao ih je u Hrvatskoj. Kada naleti na nešto zanimljivo, nešto čemu ne može odoljeti, on to kupi. A uvijek se pronađe nešto novo. Rijetko bi prošao cijeli tjedan da nešto ne kupi.
Kada vidi nešto staro, nije važno o čemu je riječ, je li to ura, gramofon, stari radioprijamnik, glazbeni instrument ili neka figurica, njega to obuzme i nema mira dok ne dođe u posjed tog predmeta.
Objašnjava da antikviteti nemaju svoju cijenu, nego vrijednost, što znači da vrijede onoliko koliko je netko za njih spreman platiti.
– Većinu stvari sam kupio u Švicarskoj i sve su dobro očuvane. Prije, kad bi mi se svidio neki predmet, nastojao sam se cjenkati s prodavačem, nagovoriti ga da spusti cijenu za barem 20 ili 30 franaka. Ako ne bih uspio, vratio bih se natrag u hotel na spavanje i jedva čekao jutro kako bih kupio taj predmet po zadanoj cijeni. Nekad bi me to toliko uznemirilo da nisam mogao spavati. Požurio bih ujutro da taj predmet slučajno ne kupi netko drugi i kad bih vidio da je još tamo, obuzela bi me sreća. Jednostavno, nisam mogao odoljeti, morao sam to imati. To je jače od mene, nešto poput zaraze. Poslije sam odustao od cjenkanja, plaćao sam koliko košta – govori 64-godišnji zaljubljenik u starine.
Dodaje kako je kod nas teže kupiti dobro očuvan antikvitet, većinom su to oštećene, pohabane ili pokvarene stvari. Takvi predmeti ga ne zanimaju. Sve što ima u galeriji, u ispravnom je stanju.
Anto je galeriju otvorio iz čistoga gušta. Voli u njoj provoditi svoje slobodno vrijeme, a njega u posljednjih godinu i pol dana, otkako je u mirovini, napokon ima napretek. Tu se opušta i smiruje. Ne smeta mu miris starog namještaja, tvrdi kako je to dokaz autentičnosti.
Kada mu je bilo teško na poslu, kada je imao obiteljskih problema, galerija mu je pomagala da se smiri. Uložio je u nju dosta novca, ali nije mu žao. Čitav radni vijek proveo je u Švicarskoj i bilo mu je ondje lijepo, ali ne uvijek i lako. Ljubav prema starinama u tim ga je trenucima spasila i pomogla mu da izdrži. Objekt je podigao radi svoje obitelji Petrić, da ostane nešto iza njih. Na zidove je izvjesio slike svoje sestre i braće, pokojnih roditelja, baka i djedova.
Postoji još jedan osobni razlog zbog kojeg se odlučio da jedan dio svog imanja pretvori u hram posvećen starinama i glazbalima. Naime, nakon očeve smrti Antina su se braća otuđila od njega. Jedan od njih bio je glazbenik. Svirao je gitaru, snimio i dva nosača zvuka, ali posljednjih godina stalno je putovao po svijetu. Anto je mislio da će ga, opremanjem kuće po njegovoj mjeri, potaknuti da se vrati i smiri. Međutim, prevario se.
– Brata to ne zanima, kao ni mog sina. On prođe kraj toga bez da išta i primijeti, ne zanima ga to. Međutim, za mene je ta galerija od neprocjenjive vrijednosti. Ona mi je oduvijek bila ispušni ventil, mjesto na koje bježim od stresa i gdje se osjećam ugodno.
Anto je perfekcionist. Galerija je oduvijek lijepo uređena, ali dok je radio u inozemstvu, najavljivao je kako će, kad se jednom vrati u Slavoniju, sve postati još preglednije i ljepše. Tako je i bilo. Svi izlošci uredno su posloženi na policama, zidovima i stolovima, a pokraj mnogih ćete pronaći pločicu s godinom proizvodnje i osnovnim informacijama.
Vrata Galerije Petrić širom su otvorena, i to ne samo Antinoj rodbini, prijateljima i znancima nego i svima zainteresiranima.
Međutim, on sam prilično je samozatajan, rijetko u javnosti priča o svojoj galeriji. Zato mnogi i ne znaju da ona postoji, pa s time nisu upoznati čak ni u njegovu selu. Nitko ne bi mogao ni naslutiti da se ovako lijep muzej nalazi u malom slavonskom selu na granici s BiH.
Stoga ni posjeti nisu baš česti. Oni koji ipak dođu iznenade se i oduševe. Stari predmeti svima su zanimljivi i neobični, ljudi se ne mogu načuditi odakle Anti sve to. Mnogi će reći da je prava sreća da još postoje ovakvi ljudi koji vole i održavaju sakupljački duh. Međutim, ima i onih koji ga gledaju s čuđenjem i pitaju ga zašto mu sve to treba. Ne zamjera im. Svjestan je da se ljudi koji skupljaju stare violine, harmonike i mlinove za kavu ne susreću svaki dan. Međutim, njega to ispunjava i pričinjava mi zadovoljstvo.
Zbog bećarskog života u mladosti nije uspio u nogometu, dok za glazbu ionako nije bio posebno nadaren. Stoga je, s obzirom na to, želio da danas-sutra nešto ipak ostane iza njega.
– Mnogi me nagovaraju da nešto prodam, jer ima tu dosta istih stvari, ali meni se to prodaje. Hoće li to danas-sutra prodati netko od mojih nasljednika, brat, sin ili netko treći, to je na njima, ali ja dok sam živ, ja to neću prodati. To je moje zadovoljstvo i to me je u neku ruku spasilo kad mi je bilo teško – ističe Anto.
Veliku pozornost Anto posvećuje održavanju svojih starina. Uz korištenje pravih sredstava, antikviteti će zasjati u punom sjaju. Osim što će obogatiti bilo koji interijer, možete ih smatrati i dobrom investicijom, jer njihova će vrijednost samo rasti. Njihovim korištenjem pokazujete i ekološku osviještenost, ali kod Ante je ponajprije riječ o duhovnom zadovoljstvu, kojim starine i vrijedne predmete koje su koristili naši preci želi sačuvati od zaborava.
U starim i rijetkim predmetima koje mnogi izbacuju iz svojih domova on je prepoznao istinsku vrijednost, a to nastoji prenijeti i mladima. Dok obilazite njegovu galeriju, obuzet će vas miris prošlosti i minulih godina. Osjetit ćete duh nekadašnjeg života i dozu pozitivizma. Svaki taj predmet imao je svoju svrhu, a Anto većini zna podrijetlo i godinu. Njegova je životna misija skupljati starine kako bi ih očuvao i prenio na sljedeće generacije.
Priznaje da njegova ljubav prema starinama iziskuje jako puno vremena, truda i novca. One koji požele otvoriti nešto slično upozorava da će, žele li da sve skupa poprimi reprezentativan izgled, morati duboko posegnuti u novčanik. Srećom, on je radio dobar posao. Ne pije, ne puši, tek tu i tamo izađe s prijateljima, tako da je uspio nešto uštedjeti.
– Moj je hobi prilično skup. U opremanje galerije uložio sam nekoliko stotina tisuća eura. Svaka sitnica koju sam kupio puno košta, a većinom sam ih sve kupovao. Malo koji izložak je poklonjen. Međutim, ja uživam u tome – zaključio je Slavonac.
