Htio je studirati agronomiju, ali kad je došlo vrijeme da upiše fakultet, poljoprivredni kombinati bili su na izdisaju i nije baš zvučalo obećavajuće upisati takav studij. Odlučio se za ekonomiju. Osam je godina radio u virovitičkome TVIN-u i bavio se međunarodnom trgovinom. Govori engleski, služi se njemačkim, a ni njegovo znanje mađarskoga nije “za baciti” – dovoljno zna, kroz smijeh kaže, da ne ostane gladan. Mađarski je “pokupio” negdje usput, od susjeda iz Barcsa, grada na granici s Hrvatskom, koji od njegovih plodnih njiva dijeli rijeka Drava.
Planira se širiti
A na tih 35 hektara njiva, rascjepkanih na 25 parcela što vlastite, što državne, a što zemlje u najmu, Davor Špoljar uzgaja tikve golice, od prošle godine i kamilicu. Na svom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu u Terezinu Polju nedaleko od Virovitice godišnje proizvede oko 15 tona bučinih koštica. Još 150 tona isporuče mu njegova 92 kooperanta.
Dio svojih koštica preradi u bučino ulje (ima hladno prešano, nerafinirano i miješano sa suncokretovim; ukupno oko 2500 litara godišnje). Većina koštica ipak završi u izvozu, u Austriji, gdje se Špoljarove i bučine koštice njegovih kooperanata prerađuju u ulje koje se prodaje u 36 zemalja svijeta.
Kamilicu osušenu u jednoj od tri svoje sušare plasira na tržište u Hrvatskoj, barem zasad. Njome je zasadio 12 hektara, a po hektaru ima oko 650 kilograma prinosa suhe kamilice. Iako je proizvodnja koštica osnovna djelatnost ovog poljoprivrednog gospodarstva, Špoljar će sasvim sigurno povećati površine pod kamilicom jer je njezina proizvodnja, uvjerio se, itekako isplativa.
– Po jednome hektaru profit je veći nego što je prihod po hektaru pšenice. Sedam tona mokre potrebno je za tonu suhe kamilice – zadovoljno kaže 38-godišnji Davor Špoljar.
Iako danas ne može zamisliti da radi nešto drugo osim poljoprivrede na vlastitoj zemlji i da je sam svoj gazda, iskreno kaže kako prije nije mislio da će tako biti, ali mu je beskrajno drago što je u konačnici odabrao ovaj put. Poljoprivreda je njemu i obitelji bila izbor u koji su krenuli silom prilika. Mati Marija, koju zovu Marica, i otac Ivan, kojega zovu Ivica, jedno za drugim su ostali bez posla; ona u tekstilnoj proizvodnji, on u PIK-u. Uvijek su ti vrijedni ljudi radili na zemlji, ali samo za sebe. Prekonoć im je poljoprivreda postala izvor prihoda. Sadili su repu, eksperimentirali pa 2002. registrirali obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, koje je tri godine poslije preuzeo Davor. Započeli su pomalo, tijekom godina povećavali obradive površine. Prije nekoliko godina započeli su saditi bundeve i proizvoditi ulje. Ispočetka su proizvodili samo mješavinu (60 posto bučina i 40 posto suncokretova), da bi tek kasnije spoznali kako se bučino ulje može praviti i drukčije, odnosno da ga ne treba miješati i da je nerafinirano ono koje tržište ponajviše traži.
Uz OPG, Davor je registrirao i tvrtku koja nosi njegovo ime, a putem nje posluje s kooperantima koji ukupno imaju 293 hektara zemljišta na kojemu sade tikve golice. Prije no što je Hrvatska ušla u Europsku uniju s velikim proizvođačem iz Austrije započeo je pregovore o plasmanu koštica na tamošnje tržište. Po ulasku u EU, poslovne dogovore je finalizirao i 2014. godine proveo u djelo.
– Zaposlio sam agronoma i našim kooperantima dajemo cjelovitu uslugu. Na kredit dobiju repromaterijal – sjeme i herbicide, zatim slijedi besplatna sjetva, koju ili mi odradimo svojim strojevima ili je odrade kooperanti pa nam ispostave račun. Da bi sve funkcioniralo onako kako treba, ne može samo jedna strana biti zadovoljna – tumači Špoljar svoju poslovnu filozofiju.
Foto: Ivica Galović/Pixsell
Za kooperante su besplatni i guranje u redove, na kraju i kombajniranje. Oni iz udaljenijih mjesta imaju besplatan i prijevoz. Iako se zna dogoditi da urod bude ispod očekivanoga, a trošak prijevoza “pojede” zaradu, Špoljar drži danu riječ.
– Na OPG-u u Terezinu Polju koštice se peru, suše, provjetravaju i selektiraju i pripremaju za izvoz – objašnjava nam Davor vodeći nas do sušare koja radi na sječku – drvnu biomasu.
Objašnjavajući na kojem principu radi pužni transformator, Davor nam pokazuje miješalice montirane iznad pokretne trake. Nakon što se koštice suše osam-devet sati, aktiviraju se miješalice koje ih pokreću. Naravno, ako je tako isprogramirano. Kako bi povećao svoju poljoprivrednu proizvodnju, Davor kani kupiti još zemljišta.
Supruga uskače dok može
Oko je “bacio” i na oranice u susjednoj Mađarskoj pa se namjerava proširiti i s druge strane obale Drave. Planira sušiti i koprivu, razmišlja o povrtlarskim kulturama, prije svega o paprici.
U poslu mu pomažu roditelji – tata je zadužen za prskanje, mama kuha za sezonce, kada i koliko može od svoga posla, uskoči i supruga Christine.
– Dok se može, pomoći ćemo – kaže Marija Špoljar, priznavši da do prije nekoliko godina bučino ulje nije ni okusila jer joj je i sama pomisao na to bila mrska.
Danas je ovo kvalitetno ulje, koje je godinama u Hrvatskoj zapravo bilo zapostavljeno, sastavni dio njezina jelovnika.
– I ja najviše volim jesti bučino ulje – privivši medu Brundu u naručje, izgovorila je četverogodišnja Iris, jedinica i mezimica Christine i Davora Špoljara.
Sutra predstavljamo OPG Darka Đurana iz Slakovca, koji se bavi ratarstvom, svinjogojstvom, preradom mesa
>>U mali raj obitelji Šapić dolazi se i iz Australije, Kine...
Ne pijem bučino ulje, ali to ne znači da ne ću čestitati ovom upornomu čovjeku!