Da bi djeca Ana i Milo znali kako uopće izgleda tovar, roditelji Nevenka i Josip Antunović još prije 22 godine nabavili su mladu magaricu i nazvali je – Stara. Tri ljeta trebalo je čekati, jer tako to kod magaraca i inače jest, da na svijet donese prvo mlado. Rođenoj u jeku seks-afere koja je potresala Bijelu kuću, dadoše joj ime Monika, po protagonistici. Da je bio magarac, zacijelo bi se zvao Bill. Pet godina kasnije Monika je uginula, od moždanog udara. Stara je i dandanas na istom mjestu – u malenom selu Kuna na poluotoku Pelješcu gdje je nekoć gotovo svaka kuća imala tovara, a danas ih drže samo Antunovići. I to cijelu farmu. S obješenim zvonom oko vrata i ustrajnošću da u svemu mora biti prva, Stara je apsolutna šefica svim ovdašnjim magarcima. A ima ih 75. Njihovo mlijeko, kojemu se pripisuju brojna ljekovita svojstva, traže potrošači diljem Hrvatske.
Tko će pomusti magaricu
– Dolazili su ljudi do farme, razgledavali, slikavali se... A onda nam je prije nekoliko godina došlo dvoje mladi i pitalo magarećeg mlika. Mislila sam: ajme, pa tko će pomusti magaricu. Al’ uspila sam. Od tada je sve više svita počelo pitati za mliko. U početku smo ga dilili, al’ kako se broj magarica povećavao, počeli smo ga prodavati. Ako magarica, dok je muzete, ne vidi i ne čuje svoje mlado, nećete dobiti ni kapi mlika – kaže Nevenka Antunović.
Na svom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Antunovići imaju još dvije farme. Uzgajaju ovce, autohtonu pasminu dubrovačka ruda, i imaju ih dvjestotinjak. Tu je i stotinu koza, dvije trećine su hrvatske šarene, jedna alpine. Imaju Antunovići i tri krave, a s njima je u štali i jedno muško magare.
– Mora se strogo voditi računa o parenju i krvi. Muški tovari ne smiju biti skupa – objašnjava Antunović i napominje da su svi njihovi magarci čipirani.
Antunovići drže i kokoši, njih 40. Agroturističku ponudu zaokružili su tako što posjetiteljima u svojoj konobi, čiji su zidovi stari više od tri stoljeća, nude domaće specijalitete koje pripremaju od vlastitih namirnica. Pršut koji ovdje možete kušati rađen je na starinski način – u pušnici je ložište, a na sedam metara višem tavanu su pancete, pršuti, kobasice, govedina, ovčetina...
– Na ovaj način kako mi sušimo meso – na dimu i vitru – čuva se tradicija i izvornost. Nema tu nikakvog ubrzanog postupka, sve se suši onoliko koliko triba. Pršute solimo isključivo stonskom solju. Nešto svinja sami uhranimo, većinu kupimo u Slavoniji. Napravimo godišnje sto-dvjesto pršuta, panceta... – kaže Antunović dok gledamo u strop konobe izrađene od kamena i drveta (Josip kaže da ovamo nikada neće ući rostfraj). Naime, ovdje sa stropova vise upravo suhomesnati proizvodi koje Antunovići proizvode.
Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL
– Prije sam bija mesar, poslije rata smo zatvorili. Kad sam počeja s poljoprivredom, govorili su mi da sam lud. Danas mi kažu: blago tebi – govori Josip Antunović dok nas vodi do farme magaraca koja se nalazi malo dalje od njegove kuće, nasuprot crkvi Gospe Delorita u kojoj su izložene slike slavnog slikara Celestina Medovića, rođenog upravo u Kuni. Crkva je ujedno polazišna točka kada vode turiste u obilazak. Sljedeća su stanica magarci o kojima se, baš kao i ostalim životinjama, brine pastir Grom. Antunovići su ga “uvezli” iz Bosne i Hercegovine jer od domaćih ljudi taj posao nitko nije htio raditi. Dok Grom pokazuje gazdi Josipu magare okoćeno noć prije, Antunović se raspričao o tovarima: – Ništa nije točno što kažu o tovaru; on nije tvrdoglav, nego ima svoje ja. Ako si ti prema njemu fer, i on je prema tebi. Mora imati hranu i ne tribaš ga tući jer ga ne triba tući. Nekad je ovdi bilo magaraca k’o sad auta, svaka je kuća imala barem jednoga.
Stiže snaha enologinja
Ponudu svog seoskog domaćinstva Antunovići kane proširiti smještajnim kapacitetima, pa su u Kuni, nasuprot svojoj, kreditom kupili kamenu kuću koju renoviraju. Bit će ovdje vrlo brzo šest soba s kupaonicama. U poslu Josipu i njegovoj Nevenki uveliko pomažu i djeca. Sin Milo zadužen je za radove u polju i vinogradu. Kći Ana marketinške konce drži u rukama iz Zagreba, gdje je ostala raditi nakon završenog studija novinarstva. U dom Antunovićevih uskoro stiže i snaha, Istranka Jasminka koja će se svojim znanjem savršeno uklopiti u ovo gospodarstvo – govori tri strana jezika, što se itekako traži za rad u konobi, a po struci je enologinja.
– Kad mladi preuzmu, mi ćemo na godišnji odmor – obećava Josip Antunović svojoj Nevenki. Na odmoru nisu bili već tri desetljeća, a Nevenka još ne vjeruje da će uskoro i poći.
– Nećemo mi daleko, možda do Brača – govori Josip Antunović sjedajući na skalu poviše kuće, zazivajući svoju ljubimicu, vijetnamsku svinju Guči.
– Vidi al’ se vuče. Priko podne ju samo pusti da se odmara. Ko da je Dalmatinka – kaže.
>> Opširnije o kandidatima za najbolji OPG pročitajte OVDJE
