Upisala je Filozofski fakultet u Zagrebu, a svaku kunu koju je imala trošila je na put kući. U jednom je trenutku shvatila da tako više ne može, da će odustati od studija. I vratila se kući, u svoje Krasno na Velebitu. Sve vrijeme tu je negdje bio i njezin šest godina stariji odabranik kojeg poznaje cijeli život jer su iz istog planinskog sela. Vjenčali su se.
Posla ima za sve
– U Zagrebu sam živjela desetak godina, najprije gimnazija pa onda fakultet. Uh, dosta mi je bilo grada. Baš mi je gušt što sam se vratila kući. Jesmo mi tu na planini, al’ prošla su vremena kad je selo bilo odsječeno od svita. Pa mi smo iz Krasna u Otočcu za 20 minuta, a u Zagrebu za sat i pol. Ima ovdje uvjeta za život, sad su tu i fondovi EU i svak ‘ko želi može raditi – u dahu će 37-godišnja Nikolina Anić.
Sa suprugom Pericom ona danas ima mini siranu, prvu registriranu na ovom području. Na ispaši je dvadeset njihovih sivih goveda i simentalki, a sve mlijeko koje dobiju od svojih krava prerađuju u sir. Godišnje je to oko 50.000 kilograma prvoklasnog mlijeka. Prave lički škripavac, tvrdi sir i skutu. Dvadeset hektara zemlje imaju pod krumpirom, žitaricama i livadama. Zemlju koju imaju u najmu od privatnika dobili su “na riječ” jer zemljišne knjige ni ovdje nisu sređene pa se ne mogu sklapati klasični ugovori. Kredita Anići nemaju. I nikada ih nisu imali.
– Prostri se koliko si dugačak. Mi smo povećavali svoje blago, išli mic po mic i nikome nismo dužni. Od poljoprivrede se ne možeš obogatiti, ali možeš pristojno živjeti – kaže nam Nikolina.
Najveći su skok napravili prije sedam godina kad su dobili 200.000 kuna nepovratnih sredstava Ministarstva poljoprivrede, namijenjena opremanju mini sirana. – Do posljednjeg smo dana skupljali papire za natječaj. U poštu u Gospiću uletjeli smo u 15.50 sati, a ona je radila još samo deset minuta. Kad su nas zvali da smo baš mi dobili ta sredstva, nismo mogli vjerovati – govori bivši pomorac Perica Anić.
Ispred registarskog broja njihove sirane oznaka je P, što znači, objašnjavaju nam, posebni jer vlastito mlijeko imaju na vlastitom OPG-u.
Farmerska priča Anićevih počela je kad je Peričina majka Katica ostala bez posla i od mlijeka svojih dviju krava počela praviti sir. Sve prihode koje su imali – a u to je doba Perica radio na brodu, a Nikolina u sirani, u kojoj je i ispekla sirarski zanat – Anići su ulagali u povećanje proizvodnje, ostavljali su svoje potomke teladi, podigli štalu i na koncu otvorili siranu.
Ono blaga što danas imaju sami su othranili. Na imanju je i njihova prva kravica, Medova. Dvanaest joj je godina, velika je maza, a djeca je – jašu. Za svoja goveda Anići sami spremaju krmu, jedino što moraju kupiti kukuruz jer on u njihovu kraju ne uspijeva. No, zahvaljujući velebitskoj klimi oni u Krasnu u srpnju imaju – jagode.
Marketing od usta do usta
– Svega ima u Božjoj bašči, samo radi i uživaj. Tko god bi krenija, zaljubija bi se u ovaj pos’o. Baš je dobro živjeti na selu. Istina, fizički se naradim, al zato zaspim ko top i ujutro ne mislim hoće li euro i franak podivljati. I sve se stigne napraviti, samo se treba dobro organizirati. Na kraju imaš sve svoje, i meso i mliko i povrće... A ono što seljak ne pozna, to seljak ne jede. Naša dica ne jedu ni salamu, ni paštetu ni hrenovke – govori Nikolina, a majčine riječi potvrđuju srednjoškolka Paulina te osmogodišnji Luka i dvije godine mlađi Daniel, i to u trenutku kad je u kuću ušla njihova baka Katica. Vratila se, kaže, iz krumpira, skupljala je zlatice, da ne moraju prskati. Anići krumpir sade na jednom hektaru, za prodaju:
– Imamo i blitvu, češnjak, kapulu, salatu... – nabraja Katica Anić koja svako jutro u šest sati mijesi i peče kruh za obitelj.
Čude se i baka Katica i njezina snaha Nikolina kako je sve na tržnici sramotno skupo i smatraju da tako nipošto ne smije biti. Oni sav svoj sir uglavnom prodaju na kućnom pragu, i to zahvaljujući marketingu koji ide “od usta do usta”. Svaki drugi tjedan u Crikvenicu odnose naručenu robu.
– U ožujku smo imali 300 kolutova sira, sad ih je 38. Sve je otišlo – pokazuje Nikolina gotovo prazne police u sirani.
Svjesna da se od svog rada može živjeti, ne može se ona ne načuditi da se ljudi u njihovu kraju jako malo bave poljoprivredom. Ovdašnji muškarci, kaže, rade u šumariji i pilani, a žene sjede kod kuće. – Meni je to suludo. A možeš imati svoj posao kod kuće i biti sa svojom dicom. Mi smo, evo, zajedno 24 sata. Kad poželimo, spustimo se prema Senju, na more – izgovara u trenutku dok Perica u terenac “trpa” djecu i stvari za plažu.
Čekao je svoju Nikolinu da zajedno skoknu na kupanje, osvježe se, i na vrijeme vrate u staju, na popodnevnu mužnju.
Sve prethodno objavljene tekstove o OPG-ovima pročitajte ovdje.
>> Najbolje istarske kobasice zna napraviti vrijedna – Slavonka
>> Prodali su kafić i uložili u hobi od kojeg su stvorili posao života
>> Nisu se predali ni kad nisu imali za kruh. Ustrajnost se isplatila
>> Uspjeh u predgrađu Karlovca: Dečko iz grada selu prodaje med, rakije, voće, kokoši i jaja
>> Čuvari tradicije iz Zlatne doline: Kad paor zavoli graničarku, imanje ne može propasti
>> Ekološku hranu uzgajaju u rajskom vrtu Sredozemlja
Znaš ono kad piše da možeš nazvati glasati za nekog ali ne stave broj gdje to možeš glasati. Vjerojatno je to virtualno čitanje misli.