Da joj je netko rekao, dok je kao curetak trčkarala prašnjavim uličicama rodnih Strošinaca, da će jednoga dana živjeti u Istri, sasvim sigurno odmahnula bi rukom i pomislila da je lud. Da joj je kazao kako će se ondje zaljubiti i ostati, bila bi sigurna da je dobro pomislila. A da će ona, Slavonka sa završenom srednjom tekstilnom školom, praviti najbolje istarske kobasice, e, to bi joj nekoć zvučalo baš poput kakve neumjesne šale.
Dogodilo se baš sve na što nije ni pomišljala da bi moglo biti. Iz malenog sela u županjskoj Posavini – za koje bi malo tko znao da nije bilo lanjskih poplava – najprije je otišla u Zagreb, zbog posla u kuhinji studentskog centra. U vruće ratno ljeto 1993. godine stigla je do svog sljedećeg odredišta – Labina. Ondje je radila na štandu.
Bila je podstanarka, a njezini su stanodavci u tridesetak kilometara udaljenom Svetom Petru u Šumi imali prijatelja, Branka Franjula. Upoznala ga je. I – dogodila im se ljubav. Ljubica i Branko Franjul svoju su vezu okrunili brakom i imaju danas 20-godišnju studenticu poduzetništva Morenu te tri godine mlađeg Lorisa koji pohađa srednju agrotehničku školu.
Kad u životu dobro krene
Obitelj uzgaja svinje, imaju ih 120 pasmine njemački landras i durok. Mjesečno proizvedu oko 300 kilograma istarske kobasice. Sve ih pravi Ljubica, uz Lorisovu pomoć. Kada je prije tri godine prvi put u Svetom Petru u Šumi održan sajam “S kobasicom u Europu”, istarska kobasica Ljubice Franjul osvojila je šampionsku titulu.
– Ne, nisam ni slutila da bi tako moglo biti. Potajno sam se nadala bronci. Kad ti u životu dobro krene, dobiješ vjetar u leđa i od onda samo daješ gas – kaže 51-godišnja Ljubica Franjul čije je obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo prvo, za sada u Istarskoj županiji i jedino, koje proizvodi autohtone trajne suhomesnate proizvode – istarsku kobasicu, a u ponudi imaju i svježu i suhu.
– Odlučili smo se ne raditi naveliko, nego raditi dobro. Tako zadržavamo kvalitetu, a ljudi to prepoznaju. Godišnje imamo i 60 do 70 komada pršuta, sušimo ombolo, pancetu, rebrica. Pravimo i salamin – nabraja Ljubica sjedeći za onim istim stolom u svojoj kući za kojim je mjesecima i nastajala ideja o sajmu “S kobasicom u Europu”, manifestaciji koja se pokazala uspješnom, a posjete je tisuće i tisuće ljubitelja ne samo istarskih, nego i ostalih kobasica, jer ovamo dolaze proizvođači iz cijele Hrvatske.
Da nije bilo općinskog načelnika Marija Bratulića, u kojeg će Ljubica i njezin Branko uprijeti prstom kao u glavnog “krivca”, vjerojatno za njihove proizvode osim obitelji i šireg kruga prijatelja nitko ne bi ni znao. Na njegov su se nagovor ozbiljno počeli baviti preradom mesa nakon što su, jedno za drugim, oboje ostali bez posla u Purisu. Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo registrirali su one iste godine kada je njihova kobasica proglašena šampionskom.
Prepao se crvene paprike
– Ljubica odvoji od kosti svaku žilicu, svako vlakno – govori Branko vodeći nas kroz pogon u kojem se prerađuje meso. Tu su stroj za mljevenje mesa, miješalica za meso, punilica kobasica, komora za zrenje u koju stane 700 kilograma mesa, sterilizator za noževe, vaga, vakuumirka...
– Razlika je između istarske i slavonske kobasice u tome što se meso za istarsku melje krupnije, što u nju idu kuhana bijela malvazija, češnjak i lovor. Nema ni paprike ni dima. Kada je Branko na svinjokolji u Slavoniji vidio koliko se crvene paprike troši, pobjegao je rekavši da je cijela Istra u godini ne potroši toliko – smije se Ljubica.
Osim svinja, za koje na pet hektara što vlastite što zemlje u najmu proizvode hranu, obitelj na farmi u Tinjanu uzgaja i piliće. U nekoliko turnusa godišnje ih bude ukupno 120.000. Kooperanti su tvrtke Valipile od koje dobivaju jednodnevne piliće. Othranjuju ih do težine od 2,40 do 2,80 kilograma. Na farmi pilića stalno je zaposlen njihov susjed.
– Koja je kobasica vama bolja: istarska ili slavonska? – pitamo Ljubicu, a ona ustaje i iz hladnjaka vadi “dokaz”.
– Istarsku kobasicu pravim, a bez slavonske kobasice i kulenove seke ne mogu pa njih kupujem – kaže.
– Ma istarske su kobasice najbolje na svijetu – prekida je Branko, a ona samo odmahuje glavom.
Loris se slaže s majkom, Morena s ocem. Nakon svih ovih godina zajedničkog života s Brankom poprimila je Ljubica i ponešto istarskog štiha pa joj je danas od šunke ipak draži pršut.
>>Pogledajte HRT-ovu reportažu o OPG-u obitelji Fanjul
>> Prodali su kafić i uložili u hobi od kojeg su stvorili posao života
>> Nisu se predali ni kad nisu imali za kruh. Ustrajnost se isplatila
>> Uspjeh u predgrađu Karlovca: Dečko iz grada selu prodaje med, rakije, voće, kokoši i jaja
>> Čuvari tradicije iz Zlatne doline: Kad paor zavoli graničarku, imanje ne može propasti
>> Ekološku hranu uzgajaju u rajskom vrtu Sredozemlja
Istarske kobaje i panceta, slavonski kulen i tlačenica, dalmoski pršut, paški sir i janjetina, mamina pita od sira, njaaaaam-mljac