Krajobrazna ili pejzažna arhitektura odnosno oblikovanje okoliša prirodnim elementima postoji još od vremena starih civilizacija i doba staroga Egipta kada su stvarani ukrasni vrtovi te prati čovječanstvo dalje kroz njegovu povijest sve do današnjih dana. Kao disciplina, pejzažna arhitektura je nastala u Engleskoj sredinom 19. stoljeća građenjem gradskih vrtova za građanstvo. I ona je već desetljećima predmet proučavanja na našim fakultetima arhitekture i agronomije u Zagrebu. Na ovom posljednjem već nekoliko godina postoji smjer krajobrazne arhitekture koji obrazuje mlade kadrove. No, javnost, odnosno investitori ih slabo prepoznaju.
Nedavno otvorena izložba arhitektice dr. Sonje Jurković, umirovljene sveučilišne profesorice urbanizma i pjezažnearhitekture, u prostoru Galerije ULUPUH u Zagrebu bio je povod da popričamo o ovoj važnoj temi o kojoj javnost vrlo malo zna. Iza profesorice Jurković je skoro pola stoljeća stvaranja i oblikovanja pejzaža poput perivoja Eltz u Vukovaru, parka Grič u Zagrebu, groblja Lovrinac u Splitu, proširenja groblja Varaždin, parka Titov gaj u Beogradu te posljednjeg, sportske dvorane Žatika u Poreču. Sonja Jurković smatra da pejzažni arhitekt, osim stručnosti i razvijene estetike iznad svega mora voljeti svoj posao, ali i prirodu te imati etičan odnos prema onome što radi, ali i prema društvu odnosno osjećaj prema zajednici i zajedništvu.
- Pejzažni arhitekti trebaju imati i razvijenu ekološku, ali i socijalnu svijest, jer oblikovani okoliš djeluje na socijalizaciju društva. Ponekad je dobro da se prostor koji ste oblikovali posve izdvaja od okoline, da bude uočljiv, ali da istovremeno komunicira s njom - kaže prof. Jurković. Izrada jednog projekta - od početne ideje pa do realizacije može trajati i do nekoliko godina. Kroz dugogodišnje iskustvo javljanja na natječaje te kroz proces realizacije projekata, ukoliko bi prijedlog prošao, shvatila je kako su glavna prepreka da estetski oblikovana priroda zaživi u potpunosti - financije. Neki njezini radovi nisu nikada dovršeni do kraja zbog nedostatka novčanih sredstava. Posljednji primjer je dvorana Žatika u Poreču. Kada netko ima toliko iskustva u pejzažnoj arhitekturi, neizbježno je bilo pitanje o usporedbi njezine struke nekoć i danas.
- Razlike, dakako, postoje. Ljudi danas imaju drugačije životne navke, sve je ubrzanije pa se brže kreću po prostoru. Nemamo običaj šetati i boraviti u parkovima osim ako nemamo psa ili to moramo zbog zdravstvenog stanja. Nije potpuno nestao kontakt s prirodom, ali je činjenica da je polako zaboravljamo jer suviše brzo živimo. Sada se izgubio osjećaj za ljepotu kultiviranosti prirode. Usto, moramo znati da su nekadašnji parkovi nastali nekom udruženom inicijativom građana. To nije bila nikakva moda nego socijalno-kulturno-oblikovni pokreti koji su promovirali određene vrijednosti. Ljudi su tada bili svjesni da ukoliko se okoliš uredi, da se podiže i cijena zemljišta okolo njega - naglasila je arhitektica.
Najbolji strani primjer je njujorški Central Park, ili kod nas, prije nekoliko godina uređeno jezero Bundek. Cijene nekretnina oko njih vrtoglavo su porasle nakon oblikovanja pejzaža. Toga bi naročito trebali biti svjesni i hotelski resorti na našoj obali, jer je oblikovana priroda oko njih dio cjelokupne turističke ponude, a ne samo soba ili hrana. U našim turističkim mjestima na Jadranu uglavnom se pažnja polaže samo na oblikovanje rive.
- U Hrvatskoj gotovo da i ne postoji krajobrazna strategija, što utječe i na nivo osvještenosti građana za zelene površine oko njih. Ne mogu se oteti dojmu da postoji kamenorezački lobi koji želi sve popločati. A sve otvorene površine vide se samo kao potencijal za izgradnju novih zgrada pa je oblikovanje pejzaža u nekom drugom planu - tvrdi dr. Sonja Jurković. Rješenje vidi u nastojanju da arhitekti u svojim zamislima vode računa o stvaranju atrakcija u takvim oblikovanim prostorima, koji će privući ljude. Kao primjer dobre krajobrazne arhitekture navodi zagrebački Maksimir, dok lošim primjerom smatra svaki onaj projekt u kojem nema zelenila.
Razgovor je bio prilika da se dotaknemo i ''Bandićevih fontana'', odnosno projekt preuređenja parka ispred Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu koji je prošle godine digao dosta prašine u javnosti. Profesorica Jurković nema ništa protiv fontana opravdavajući to činjenicom da je naš odnos prema vodi jako važan i da ga trebamo njegovati jer je voda potrošna roba.
- Naravno da fontane troše vodu, ali voda se može i reciklirati. No ne smijemo zaboraviti da je poseban osjećaj vode koja teče i šumi. To je razgovor koji se stvara između nas i vode. Na fakultetu naši studenti uče kako je odnos prema vodi stvorio sve, čitave civilizacije - govori Sonja Jurković. Jedina profesoričina primjedba na kontroverzne fontane i čitav koncept parka ispre NSK-a je više stvar ukusa, a odnosi se na previše boja koje dolazi od zasađenog cvijeća. Oblikovani krajobraz čini identitet svake sredine i uvelike određuje život ljudi i njihove navike. Stoga je bitno boriti se za njegovo nastajanje, ali i očuvanje.
