LIVING - novosti iz svijeta interijera
Naslovnica Zeleni trendovi Zlata vrijedan

Dnevno rade i po osamnaest sati jer siju i oru do iza pola noći

Nagrada čitatelja: Od 28. kolovoza do 8. rujna čitatelji Večernjeg lista mogu glasovati telefonom i SMS-om za 
najbolje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo po svom izboru
25. kolovoza 2015. u 09:56 4 komentara 7198 prikaza
Vrakići
Foto: Ivica Galovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

– Dado, prodajte krave! Nema u tome računa – izgovorio je tih sedamdesetih godina Antun Vrakić ocu jer godinu dana nisu dobili novac za mlijeko.

– Kako nema? Uvijek ima računa – dovoljno je da samo nagnojim svoje zemljište stajnjakom pa da vidiš kako sve raste – uzvratio mu je tata.

Vješao se kravama o rep

I krave su ostale u staji, a Antunov je dado (šokački otac, op. a.) sa svojih 25 krava i dalje bio veliki gazda u Siču, selu u općini Nova Kapela.

– Bili smo najveći gazde u selu, a ‘odali smo bosi. Jaja je bilo u kući, al’ nisu bila za pojest. Pamtim dobro kako sam s roditeljima išao u polje – dado bi kosio, ja pravio uže, mama je pravila snopove, stric ih je vezo. Umjesto soka, mi djeca bi za pit dobila pomiješanu vodu, šećer i ocat. U selu je bila čobanica koja je čuvala stoku za nadnicu od komada kruha i slanine. Al’ ništa od toga nije pojela, nego je sve nosila svojoj djeci, a ona je cijeli dan bila vani samo na dvi lukovice. Ja sam svoje “diplome” steko najprije čuvajuć guske, pa svinje i na kraju krave kojima sam se nekada, kao sedmogodišnjak, vješo za rep. Bilo je to vrijeme kad se dostojno živilo od svog rada – kaže danas 59-godišnji Antun Vrakić, itekako svjestan koliko je dado bio u pravu što nije htio odustati ni onda kad je bilo teško.

– U svome silosu imam pola lanjske pšenice. Mnogi bi je htjeli kupit, al’ nitko ne bi platio. A ja ju ne dam dok novac ne legne na račun. Isto je i s kukuruzom – kaže.

Deseteročlana obitelj Vrakić danas se bavi ratarskom proizvodnjom, za ljudsku prehranu i za stočnu hranu. Na 250 hektara zemlje sade kukuruz, ječam, pšenicu i soju. Godišnje proizvedu oko dvije tisuće tona hrane. U sedam svojih silosa mogu uskladištiti tri tisuće tona žitarica. Dnevno rade minimalno deset, a vrlo često i osamnaest sati jer se i sije i ore do poslije pola noći. Nedjelja je slobodna.

Antun i njegova supruga Željka imaju kćer koja se udala u Đakovo i izrađuje pernate jastuke. Četvorica sinova, dvije snahe i dvoje unučadi žive u Siču. Dada Antun udružio je svoj OPG sa OPG-ima sinova Mate i Josipa u obrt Agro-plam.

– Franjo je šef mehanizacije, Mato i Josip su u polju, a najmlađi Fabijan vjerojatno će nagodinu upisati srednju školu za mesara. On ide sa mnom u sjetvu, a zadnjih četiri-pet godina kosi okućnicu. Dečki su stasali pa više ne trebam sezonske radnike. Snaha Ružica je veterinarska tehničarka, zaposlit ćemo i snahu Moniku – kaže Antun Vrakić dok stojimo nasred velikog i čistog dvorišta sa silosima koje je obitelj sama postavila:

– Za četiri silosa trebalo nam je 45.000 vijaka. Montirali smo ih sinovi, žena i ja – kaže. Vrakići imaju i sušaru u kojoj u 24 sata mogu osušiti 400 tona žitarica. Antun ju je složio tako da umjesto na zemni radi na tekući plin:

– Završio sam srednju industrijsku školu, elektrosmjer, i do rata radio u Đuri Đakoviću i puštao u pogon tvornice. Bio sam rukovoditelj postrojenja. Ali sam i radio kod kuće na zemlji. Imali smo maksimum zemlje, a do ‘91. i dva kombajna. Kupio sam bio novi kombajn iz prve serije koju je osamdesetih proizveo Đuro Đaković – prisjeća se Vrakić.

Opanci s vašara u Kapeli

No pamti Antun i da se nekoć djedovih 50 jutara zemlje obrađivalo konjima. Kaže on i kako je obitelj živjela na selu u svojevrsnoj zadruzi:

– Bilo ih je 28 pod istim krovom, a pradidov brat Franja bio je šef. Otišo bi na vašar u Kapelu, prodo 200 svinja i kući se vratio s punom vrećom opanaka, za ženske i muške. Tu bi vreću istreso nasred sobe sa sedam bračnih kreveta u kojima su spavali stariji parovi. Mlađi su išli u kućare, da budu sami u sobi. Podijelili bi opanke i nastavili svaki sa svojim poslom. Uvijek se znalo koja od žena kuha za sve dok ostale rade. Ti su ljudi znali računati samo do deset, al’ su uvijek sve pravedno rasporedili i poštivali jedni druge. Upravo su poštivanje i uvažavanje bit opstanka. Ljudi danas nisu svjesni da se treba organizirati – kaže Antun.

Njegova obitelj funkcionira upravo kao što su nekoć funkcionirale seoske obitelji: dobro su organizirani i točno se zna tko što radi. Supruga Željka završila je srednju ekonomsku, ali nikada nije radila u struci. Na gospodarstvu je zadužena za kuhanje objeda koji oko 13 sati razvozi svojim gladnim poljoprivrednicima na njivu. Ponekad ona doveze i traktor, a zna se dogoditi da je dečki mobitelom navode kako da ga pokrene. Vrakići imaju šest suvremenih traktora John Deer i dva kombajna iste tvrtke. Riječ je o suvremenoj, kompjutorskoj mehanizaciji. Tu su i kamion, bager, prskalice, sijačice te brojni drugi priključci. Sva mehanizacija ove obitelji uvijek je pod krovom, u halama koje su sami sklapali:

– Nikada nijedan traktor ili kombajn nisu noćili na rosi. Mi im se klanjamo jer bez njih ne bismo mogli ništa – pokazuje Vrakić moćne i uvijek čiste strojeve koji izgledaju kao da su netom stigli iz trgovine, a ne s njive. 

>> Pogledajte reportažu HRT-a: Složna obitelj Vrakić dokaz je da se od zemlje može dobro živjeti

>> Nisu se predali ni kad nisu imali za kruh. Ustrajnost se isplatila 

>> Ostali su na cesti s dvoje djece i prihvatili se posla koji nisu znali 

>> Prva mini sirana u Gorskom kotaru 

Sve prethodno objavljene tekstove o OPG-ovima pročitajte ovdje.

Nema registra ni isplativog proizvoda

– Htio bih da se u Zagrebu otvori robni centar u kojem će se prodavati proizvodi iz svih slavonskih županija. Što se tiče našeg gospodarstva, želio bih, a to ću i ostvariti, da zaokružimo vlastitu proizvodnju preradom – kaže Antun Vrakić. U planu je imao i podići farmu za tov 700 junadi, ali taj je projekt trenutačno na čekanju pa je morao prodati silažu: – Imamo 150 hektara svoje zemlje, obrađujemo još 90 hektara državne, a tu je i 150 hektara neriješenog zemljišta, među ostalim i komad površine 36 hektara. Mi smo taj komad zemlje raskrčili i sedam godina obrađivali, a ja sad ne mogu dobiti potvrdu ni u općini ni u županiji da nastavim s radom pa se ta zemlja opet korovi – pokazuje nam Vrakić parcelu koja se nalazi na ulazu u nekoć Titovo lovište Radinje. Vrakić nadležnima zamjera i to što ne postoji registar poljoprivrednika. – Ne možemo imati strategiju jer nemamo proizvod koji je rentabilan. Ne možeš orahe saditi u močvari – govori Antun, ponosan na svoju djecu koja su odlučila ostati živjeti i naporno raditi na selu.

– Nisi bogat ako imaš auto i vilu, nego radne navike – kaže Antun u čiju je obitelj nedavno stiglo i “pojačanje”, snaha Monika. – Slavilo se od utorka do nedilje. Al’ nije nas bilo puno. Samo 250 – kazao je.

Antun Vrakić, Siče

2000 tona hrane proizvodi obitelj Vrakić. Uzgajaju kukuruz, pšenicu, ječam i soju. Za skladišne kapacitete dobili su kredit iz Operativnog programa. Trenutačno posluju bez kreditnog zaduženja. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na njihovu je imanju otvorila ovogodišnju žetvenu sezonu.

  • Avatar mrtvu majku komunističkuu usta
    mrtvu majku komunističkuu usta:

    prema očekivanju ovakve priče ne privlače salonske komuniste parazite....dapače,odbojne su im i odvratne jer se opisuje kako netko puno radi....ovo nije njima vrijedno komentara

  • Avatar imotska115
    imotska115:

    To posve normalno da se toloko rado ako mislis da nesto zaradis.

  • nije_to_samobor:

    Meni je to ful bez veze. AKo trebaš ubiti svoju porodicu i sebe radeći cijeli niz srodnih i nesrodnih poslova a sve samo zato da bi preživio - pa onda je bolje, lakše i isplativije učlaniti se u HDZ i ... prikaži još! ne raditi ništa a plaćica - sigurna!