Ničeg sličnog nema između nizozemskog sela u kojem je odrastao i Broćanca koji je izabrao za život, ali Chiel van der Voort nema problema s nostalgijom. Seoce u općini Rakovica, nedaleko Slunja i Rastoka, još manje podsjeća na Keniju, odakle je Chielova supruga Catarina Njeri. Ali nizozemsko-kenijski bračni par u Broćancu sa samo dvadesetak stanovnika – i to uključujući peteročlanu obitelj Van der Voortovih! – našao je sve što od svakodnevice želi. Prirodu, mir, prijateljsko okruženje i dobre ljude. Istina, Hrvatska im nije bila prvi izbor, u našu zemlju doveo ih je 2015. splet okolnosti. Pokazalo se, sretnih.
Mladi bračni par upoznao se, inače, u Keniji, gdje je Chiel, tada još student, proveo četiri godine. U Kisumu, nedaleko od jezera Victoria, zajednički su jedno vrijeme vodili i hostel, ali Chiel nije uspijevao dobiti trajnu radnu dozvolu i Kenija se tako nije pretvorila u opciju za stalno. U Nizozemskoj pak Catarina nije mogla ostati dulje od tri mjeseca, a zbog viza se izjalovio i plan o preseljenju u Urugvaj pa je nakon tri mjeseca počela potraga za nekom europskom destinacijom. Izbor je sužen na Bugarsku, Rumunjsku i Hrvatsku, koja tada još nije bila u Schengenu.
– Mi smo te 2015. godine medeni mjesec proveli na putovanju kroz nekoliko europskih zemalja i Hrvatska nam nije bila potpuna nepoznanica. Najviše nas se dojmila, naše je iskustvo bilo da je najljepša od svega što smo vidjeli. U Zagreb smo stigli s dva ruksaka, unajmili stan, supruga je bila trudna s prvim djetetom, a u glavnom gradu planirali smo ostati kratko, dok ne nađemo nešto što ćemo kupiti. Na kraju smo u Zagrebu ostali gotovo godinu dana – prisjeća se Chiel na solidnom hrvatskom jeziku prvih mjeseci u Hrvatskoj, gdje im se nakon pet mjeseci rodio i prvi sin, a u međuvremenu su na svijet stigla još dva dječaka.
Plan nizozemsko-kenijske obitelji od početka je bio da se u Hrvatskoj bave turizmom. Iskustvo iz Kenije bilo je više nego dobrodošlo, a Hrvatska, zaključili su, pruža dobre mogućnosti.
– Da, turizam je bio prvotna ideja od koje nismo odustajali i zato smo od početka znali da naša nekretnina mora biti negdje gdje ima turizma. Izbor se, logično, sveo na obalu ili plitvički kraj. Presudilo je što su nekretnine na plitvičkom području bile puno jeftinije, ali nije nam nimalo žao. Naprotiv, ova priroda, krajobraz, šume, mir... puno su nam draži od mora i gužvi – kaže Chiel, koji se prvih godina, uz turizam, bavio i prevođenjem.
A onda je, prije tri godine, odlučio promijeniti zanimanje. Nakon što je, kako stoji na stranici agencije za promet nekretninama Plitvice Property Croatia, nekoliko godina uživao u mirnoj prirodi, odlučio je kako je vrijeme da ljepotu Hrvatske ponudi drugima. U međuvremenu je, zahvaljujući Chielovu novom poslu, u slunjskom kraju niknula i prava mala, dobro povezana kolonija stranaca.
– Da, ima pet-šest obitelji kojima sam posredovao u kupnji nekretnine, a kroz proces kupnje kuće smo se i sprijateljili. To je miješano društvo, obitelji iz Njemačke i Nizozemske, družimo se vikendima kad nam vrijeme dopusti, s tim da ne žive svi ovdje za stalno. Neki su u Slunju za stalno, a neki dolaze samo na odmor – govori Chiel, čije su novostečene prijatelje u plitvički kraj dovele slične životne sklonosti. – Svi vole prirodu i život u skladu s prirodom. Sviđa im se i ono što se posebno dojmilo mene i supruge, vrtovi u kojima ovdašnji ljudi uzgajaju svoje povrće na prirodan, ekološki način. To u Nizozemskoj, recimo, gotovo da više i ne postoji, a svoj mali vrt danas imamo i mi – veseli Chiela sitnica, koja je samo djelić hrvatske priče kakvom je postao i njegov život.
Kad vrti film unazad, sve mu je kod nas dobro.
– Od početka smo se osjećali dobrodošlo. Ljudi su jako otvoreni i ljubazni prema nama, prihvatili su nas bez rezervi. Sa susjedima se podružimo kad stignemo, ranije više jer smo imali manje obaveza, ali sve u svemu u Broćancu živimo lijep, miran život. Ako se dobro ne zagledate, susjedne kuće gotovo da i ne vidite. Doduše, nedavno smo zbog djece kupili i kuću u Slunju. Trenutačno je uređujemo. Najstariji sin je krenuo u prvi razred, uskoro će u školu i drugi i praktičnije je da smo bliže školi i drugim aktivnostima za djecu, a i da općenito imaju društvo vršnjaka – kazuje Chiel koji se tek nakon razmišljanja dosjetio što bi mogao navesti kao manu života u Hrvatskoj.
– Mnogi se žale na sporost i birokaciju, kažu da se na građevinsku dozvolu, recimo, dugo čeka. I nama je prošlo godinu dana dok smo je dobili za kuću u Slunju, ali to je za mene uobičajeno. Na takve se stvari čeka u mnogim zemljama, pa i u Nizozemskoj... – veli Chiel, čije nizozemsko selo ima 15.000 stanovnika.
– Da, sela u Nizozemskoj nisu ni nalik hrvatskima. Slunj bi u Nizozemskoj spadao u mala sela, a i to moje s 15.000 stanovnika među manjim je nizozemskim selima. Mnoga su toliko narasla da su se međusobno spojila. Za Nizozemsku nije ništa čudno čak i da selo ima više od 50.000 stanovnika. Zapravo, i nemate osjećaj da živite na selu. Neki tamo žive i rade u gradovima, neki rade od kuće, a sela u Nizozemskoj općenito pružaju puno opcija. Neki se bave poljoprivredom, proizvodnjom žita, krumpira, mlijeka, tulipana ili drugog cvijeća i to su uvijek velike farme koje drže praktički svu okolnu zemlju. Ali skoro u svakom selu ima i nekih malih pogona za industrijsku proizvodnju. Moja majka, recimo, i dalje živi u selu kojem sam odrastao, a s bratom drži pogon za proizvodnju jednog dijela za strojeve koji pakiraju grickalice poput čipsa i slično – otkriva Chiel.
Ni nalik svakodnevici Catarine i Chiela, koji svoj seoski život u Hrvatskoj svakodnevno nadograđuju novim susretima i ljudima, koji im stižu ili kao gosti ili kao kupci i potencijalni susjedi. Turizmom je, inače, prvenstveno okupirana Catarine, a Van der Voortovi iznajmljuju dvije kuće u Broćancu. Turista ima praktički cijele godine, s tim da Hrvati, za razliku od stranaca, odmor nedaleko od Nacionalnog parka Plitvička jezera preferiraju izvan ljetnih mjeseci. Neki ostaju po dva-tri dana, a neki i po dva tjedna. Dolaze, kaže Chiel, sa svih strana svijeta. Kao, uostalom, i potencijalni kupci zainteresirani za nekretninu u plitvičkom kraju. Trenutačno im Chiel može ponuditi stotinjak kuća, ali ne više po cijenama kakve su bile prije desetak i više godina kad se u kupnju kuće u tom kraju moglo i s desetak tisuća eura.
– Takvih cijena više nije bilo ni kad smo mi prije osam godina kupovali kuću – kaže Chiel, koji veli kako sve više ljudi mašta o kući u prirodi. – Meni se pretežito javljaju stranci, njih je među interesentima možda 70 posto, a domaćih 30 posto. Većina bi htjela kuću u koju se odmah može useliti. A toga, nažalost, u ovom kraju nema puno. Na prodaju su obično kuće u kojima ili nitko ne živi ili su živjeli stari roditelji, koji se nisu previše bavili uređenjem i obnovom kuće, a djeca prodaju nakon njihove smrti. Dobre, sređene, odmah useljive kuće rjeđe se nađu. Obično se u njima izmjenjuju generacije i zapravo nikad i neće na prodaju – govori Chiel i otkriva da se nerijetko iznenadi odakle sve ima zainteresiranih.
– Trenutačno imamo kupce čak i iz Mauricijusa, Singapura, Dubaija. Nismo još našli nešto što bi im odgovaralo, ali, recimo, nedavno sam nedaleko Plitvica našao kuću dvjema Amerikankama. Neki stranci, inače, traže kuću kako bi se doselili, a neki da bi svoju novu nekretninu stavili u turističku funkciju. Budžeti za kupnju obično su od 50.000 do najviše 150.000 eura. I to kako kad kupuju Hrvati, tako i stranci. Tko ima veći budžet, obično želi kupiti nešto na moru – kaže Chiel i otkriva da se uz malo sreće, recimo, na području Vojnića ili Gvozda može naći i kuće kojima treba uređenje za 30.000, pa i za samo 20.000 eura.
Svaka roba nađe kupca, ali, veli Chiel, većinu bez daha ostave Rastoke.
– Bilo je situacija da se nekim našim klijentima već svidi kuća i negdje drugdje u ovom kraju, ali kad vide Rastoke, kažu: "Tu nam morate nešto naći" – smije se Chiel, koji je sa svojom Catarinom, nakon što su se smjestili u Broćancu, prekrižio svaku opciju izvan Hrvatske.
Čak ni u rodnu Nizozemsku ne odlazi često. Ponekad prođe i godinu da Van der Voortovi ne otputuju izvan Hrvatske. Naravno, rado svoje ugošćavaju u Broćancu, koji je dobro upoznala i Chielova majka, brat te obje sestre.
– To je to, tu smo se skrasili, preseljenje u neku novu zemlju ne pada nam na pamet. Zadovoljni smo u Hrvatskoj – ponavlja Chie pa dodaje i u ime svoje supruge:
– I Catarina i ja složni smo da su ovo kraj i zemlja u kojima želimo živjeti do kraja života.
