Unatoč svojoj veličini od samo 14,27 km2 i tristotinjak stanovnika (a možda upravo i zbog toga), Silba, otok u zadarskom arhipelagu, mjesto je koje ima velik broj obožavatelja. Za mnoge je to bila ljubav na prvi pogled koja je prerasla u stalnu vezu.
Oduševljenje najviše budi bujna vegetacija (riječ je drugom najšumovitijem našem otoku), činjenica da na njega ne mogu automobili te ima samo jedno naselje i samo ono nužno za život – liječničku ambulantu, dućan i dodatak za turiste u vidu sezonske slastičarne, pekarne i dva-tri restorana i kafića.
Stoga nije čudo da kada jednom kročite na Silbu, počnete se baviti mišlju da ovdje stalno ljetujete, naročito ako volite mirniju varijantu odmora u mjestu čiji izvorni štih turizam nije narušio. I vlasnici nekretnine koju vam predstavljamo jedni su od tih zaljubljenika. Ana Tkalac Verčič ljetovati na Silbi počela je još kao dijete.
– Moji su roditelji godinama jedrili te su često na otok dolazili u posjet prijateljima koji vuku podrijetlo odatle. A svatko tko dođe na Silbu u jednom trenutku poželi ovdje kupiti kuću i trajno ljetovati, pa su moji roditelji na kraju to i učinili – govori vlasnica.
Godinama kasnije, kada je osnovala svoju obitelj, i ona je počela razmišljati o Silbi. Njoj i suprugu činilo se da je ljeto na ovom otoku idealno za njihovu djecu – bez automobila, potpuno sigurno, u blizini bake i djede.
– Upravo smo tada, prije nekih desetak godina naišli na jednu napuštenu, kapetansku kuću okruženu borovom šumom i zaljubili se u nju – prisjeća se Ana Tkalac Verčič. Kako godinama u njoj nitko nije živio, a i građena je u 18. stoljeću, trebalo je dosta toga napraviti da se vrati u funkciju za stanovanje. Usto, dijelovi kuće bili su potpuno srušeni pa se trebalo puno toga rekonstruirati, ali i nadograditi, kako bi se zadovoljile potrebe vlasnika koji su htjeli imati u sklopu kuće i dio za goste.
Arhitektonski studio iz Ljubljane, angažiran na projektu, Bevk i Perovič, zamislio je prostor za goste kao posve odijeljen – fizički i vizualno od ostatka kuće. Taj novi dio od 25 m2 s postojećim, obiteljskim dijelom od 150 m2 veže natkrivena terasa, što s prekrasnim mediteranskim vrtom od 2000 m2 i tri terase čini skladnu cjelinu u kojoj se poštovala izvorna gradnja i okoliš.
– Najvažnije je u adaptaciji bilo što autohtonije poštovati logiku originalne kuće uz dodatak vanjskog prostora koji služi kao dnevna soba – naglašava vlasnica.
Da bi sve to zaživjelo, bilo je potrebno dvije godine. U obiteljskom dijelu koriste se dvije etaže – u prizemnoj je dnevna zona, a na gornjoj, na koju se može ući iz boravka, ali i izvana, nalaze se dvije spavaće sobe i kupaonica.
Gostinjski pak dio ima jednu spavaću sobu i kupaonicu te je odvojenošću dobio potrebnu privatnost, a opet je povezan s ostatkom objekta i ima izlaz na terasu u kojoj Verčiči zapravo najviše i borave. Krov terase zamišljen je također kao mjesto za odmor i druženje, no kako je ljeti jako osunčana, Verčiči ne borave često na njoj.
Vanjska terasa je inače, prema prvotnom planu, trebala biti ostakljena kako bi se mogla koristiti i zimi, no vlasnici su odustali od te ideje arhitekata.
– Bila sam uvjerena kako nećemo često dolaziti zimi te smo željeli što otvoreniji pogled s terase koji ne smije ograničavati čak ni staklena stijena. I nije mi nimalo žao – objašnjava vlasnica koja je zajedno s arhitektima brinula o uređenju interijera i eksterijera.
Na bazu koju čine tradicionalni materijali poput kamena i drveta dodani su teraco i polirani beton, a prostor je opremljen u minimalističkom stilu, baš kako su vlasnici i željeli.
– Volimo minimalizam, ali prilagođen ambijentu i našim potrebama. Bitan nam je naravno i komfor – kaže Ana Tkalac Verčič, priznajući kako je bijeli namještaj, koji prevladava u prostoru, bio prilično hrabar potez budući da su u kući počeli ljetovati kad su djeca bila mala.
No, komentira kroz smijeh kako je sve ipak preživjelo i ostalo i dalje – bijelo i funkcionalno. Vlasnici danas na svoju kuću gledaju ponajmanje kao na vikendicu, jer u njoj nikada ne provode kraj tjedna.
– Za nas je to predivna stara kamena kuća, u kojoj boravimo cijeli ljetni dio godine. Zbog dinamike života nikada ovdje ne boravimo vikendom – ističe Ana.
