a bi ostvarili svoju nakanu, valjalo je svladati niz zapreka i problema. Primjerice, riješiti problem viška masivnih nosivih zidova, male visine prostora, minijaturnih otvora prema dvorištu i potrebu da se prostor poveže s vrtom koji je na bitno višoj razini. I naravno, posebno će istaknuti Jelena Skorup, eliminirati “mentalnu sliku” dnevnog boravka u podrumu.
– Unutarnji prostor trebalo je formirati za odgovarajuću namjenu i povezati s vrtom. Razina poda nalazi se duboko ispod razine terena, a sve mane postojećeg prostora trebalo je pretvoriti u prednosti – naglašava Jelena, dodajući da se glavna ideja, ako je i postojala, izgubila u cikličnom karakteru procesa projektiranja. Novi dnevni boravak povezan je s ostatkom stana stubama koje je Dražen sam izveo 70-ih godina kada je stanu svojih roditelja pripojio nekadašnju veš-kuhinju u podrumu.
Ograda stubišta je napravljena od vodovodnih cijevi
Stubište su zadržali iz praktičnih razloga – tako je bilo jednostavnije, nisu imali problem zbog cijene i brzine izvedbe zahvata, a uspjeli su sačuvati i svojevrstan mementum prošlosti. Ogradu na stubama, naime, Dražen je napravio od vodovodnih cijevi, a Jelena za njih kaže da su pravi “masterpiece”. Efikasno rješavanje mase nosivih zidova da bi prostor postao fizički i vizualno jedinstven, bio je najzahtjevniji proces. Zidovi su zamijenjeni sa šest čeličnih i jednim betonskim stupom koji su preuzeli sav teret.
Konstrukciju nose 6 čeličnih i jedan betonski stup
– Umetanje te zamjenske konstrukcije bilo je krajnje uzbudljivo, napeto i na sreću, vrlo uspješno – prisjeća se Jelena.
Većinu namještaja u stanu projektirali su sami. Iznimka su naslonjači i sofe u dnevnom boravku, dizajn Bernarda Bernardija početkom 60-ih. Jelena kaže kako su to divni komadi, iako pomalo neudobni. Obnovili su ih i odlično su se uklopili u novi prostor zbog svoga, za današnje prilike, “sitnog” mjerila. Stol za blagovanje jednostavno lebdi. Nema noge! Riješen je kao konzola iz nosivih stupova, što se u prostoru ne zamjećuje. Stolci su dizajn Charlesa Eamesa iz 1958. godine. Pod dnevnog boravka prekriva sag koji se doima kao da je napravljen od užeta, a zapravo je riječ o high-tech, heavy-duty sagu. Idealna je podloga za antikne kurdske kilime. U ostatku stana na podu se nalaze parketi iz 30-ih godina kada je kuća građena. Lijepo su ostarjeli.
Rasvjetna tijela su jednostavna, provjereni primjerci suvremenog dizajna. U interijeru je puno izvora svjetla različitog intenziteta jer, kako naglašava Jelena, svjetlo je jedan od najvažnijih elemenata u oblikovanju interijera. Slike i sitne stvari skupljane su godinama i nikad nisu bile tema opremanja stana. Ima tu Draženovih djela mala plastike u bronci, njegovih i Jeleninih crteža i slika, predmeta i slika koje su izradila njihova djeca, Prostor krase slike Julija Knifera, Zlatana Međugorca, Mirjane Vodopije, Bane Milenkovića, Lidije Šeler, Tonija Franovića, Bosiljke Skorup, mali objekti Nenada Robana, Edith Merle. Uočljiva je Goldonijeva staklena skulptura, maketa Vojina Bakića i mnogi drugi umjetnički predmeti. Jelena i Dražen svoj su dom do sada uređivali mnogo puta, a kada im dosadi, bez problema će se upustiti u novu avanturu.
– Dom je “rastao” s nama i s našom djecom. Volimo sve njegove kutke, čak i one nesavršene. Za razliku od dnevnog boravka koji je uvjetno jednostavan, gornja etaža je začudan labirint usporednih komunikacija, iznenađujućih veza i nekonvencionalnih rješenja. To uveseljava i nas, ali i naše goste – otkriva Jelena.
