Tyler Riewer putovao je širom svijeta posjećujući zemlje bez pristupa pitkoj vodi. Ovo je ono što je želio reći da je vidio:
Teško je to razumjeti. Ideja da ustaneš prije izlaska sunca svakog jutra i provedeš sate hodajući samo da bi našao izvor vode. Stojeći u redu za pristup blatnoj rupi u zemlji koju dijeliš sa svojim susjedima i s njihovom stokom. Noseći oko 20 litara zamazane vode skroz do doma na svojim leđima i zatim služeći ljudima koje voliš najviše. Konstantno pateći od bolova u želucu i od diareje. Gubeći djecu zbog bolesti koje su vezane uz vodu.
To je svijetu kojeg smo većina nas dio nepoznato. A ipak, stvarnost je za 748 milijuna ljudi širom svijeta – 748 milijuna! To je gotovo 10 posto svih živućih na ovoj planeti. Ti i ja smo sretnici. Mi smo u drugih 90 posto. Rodili smo se na mjestima gdje se nikad nismo trebali brinuti o tome da pronađemo vodu ili suočiti se sa strahom da bi naša voda mogla utjecati na zdravlje naših obitelji. Ali to ne znači da njihove priče ne mogu utjecati na nas.
Posljednje dvije godine posjetio sam osam zemalja koje su bile u potrebi za čistom vodom. Kampirao sam u seoskim zajednicama, dijeleći hranu u ljudskim domovima i susrećući najhrabrije i najinspirativnije ljude koje sam ikad znao. Htio bih vam ispričati tri priče koje su me najviše dotaknule.
1. Život u pustinji
Ono što mi nitko nije rekao o Nigeru je to da je ta zemlja gotovo pustinja Sahara. Sto petnaest stupnjeva, pijesak, suša – brutalno. I nemaš gdje pobjeći. Jedina dostupna voda na takvom mjestu je u stogodišnjim rupama u zemlji, a žene nemaju izbora nego da je izvuku užetom, po jednu kantu. Zato su njihove ruke kvrgave, isječene, žuljevite i tvrde.
U jednom od naših posljednjih dana slijedio sam 26-togodišnju ženu koja se zove Fadoum kroz dio njezinog jutra – samo da vidim i uhvatim kako to izgleda. Ona mi je to unaprijed opisala: ustajanje prije zore radi skupljanja vode, spremanje doručka, odlazak na skupljanje još vode, čišćenje zrna za ručak i večeru, a onda opet skupljanje vode. Ali je druga priča biti tamo.
Vidio sam sve male stvari koje je izostavila: kupanje i oblačenje njezinih kćeri, hranjenje njezinih gusaka, čišćenje njezinog doma. To je bilo čudesno. I do boli iscrpljujuće.
Nakon jednog sata, pitao sam kad ona ima vrijeme za odmor. Fadoum se nasmijala: “Nema vremena za odmor!” “Koji je tvoj omiljeni dio dana?” Nastavio sam. Bez oklijevanja, pogledala je u mene i potpno ozbiljno odgovorila: “Bilo koje vrijeme kad ne vadim vodu.”
Ostale priče pročitajte na Zelenoj zoni Zagrebačke banke.
