Odluka da se 1990. počne ozbiljno baviti uzgojem merkantilnog krumpira za Božu Premuša bila je posve logičan korak i životni put – od malih je nogu pomagao roditeljima u polju, a i mjesto u kojem je odrastao, Belica, tradicionalno proizvodi tu kulturu i po njoj je i poznata u cijeloj Hrvatskoj.
Tradicionalno se i u ovoj međimurskoj općini u rujnu održava festival krumpira. Nikada se profesionalno nije okušao u svojoj struci KV automehaničara i KV vozača, osim za potrebe svoga poljoprivrednog gospodarstva. Na njemu Premuš, osim glavne kulture krumpira, proizvodi i pšenicu i kukuruz, i to zbog plodoreda, te repicu za zelenu gnojidbu.
Da bi uspio obraditi 50 hektara oranica i proizvesti oko 500 do 600 tona krumpira godišnje i brinuti se o svemu ostalom, pomaže mu cijela obitelj.
– Zaposleni smo starija kći Melanija i ja, dok supruga Darinka, zet Josip i mlađa kći Helena pomažu kad stignu jer imaju svoje stalne poslove – govori Božo dodajući da povremeno, kada ne stižu sami sve uraditi, uzimaju seoske radnike. Svaki posao na zemlji nema radnog vremena, pa tako ni Božin.
Na imanju se uvijek ima što raditi, a kada je sezona sjetve i vađenja krumpira, Premuševi rade od jutra do mraka. Iako svjesni da uvijek može biti bolje, zadovoljni su svojim poslom. Osobito Božo koji voli zemlju i bez nje ne može zamisliti život.Planovi i želje uvijek postoje, to je sastavni dio posla, osobito ako ste ‘sam svoj gazda’, no Božo otkriva da trenutačno ne namjerava proizvodnju širiti na druge kulture.
– Nove kulture zahtijevaju nova ulaganja, za koja još nismo spremni, a za postojeće usjeve posjedujemo svu potrebnu mehanizaciju – kaže. Svu svoju proizvodnju obitelj Premuš ima ugovorenu – krumpir i pšenicu prodaju tvrtki Dodlek-Agro, a kukuruz tvrtki Toni, a nadaju se većoj proizvodnji nakon što su uveli navodnjavanje.
>>Ustaju u šest ujutro, a ljeti, kad ima najviše posla, rade i do ponoći
