Permakultura je svjesno oblikovanje i održavanje poljoprivredno produktivnih ekosustava koje odlikuje bioraznolikost, stabilnost i žilavost prirodnih ekosustava. Rješenja iz svijeta permakulture temelje se na promatranju prirodnih zakonitosti i njihovoj primjeni u kultiviranim krajolicima. Za neke standardne voćarske teme predlaže primjenu drukčijih postupaka. O svemu tome voćarima amaterima govorio je Miroslav Kiš, permakulturni dizajner.
Voćke ekonomične
U klasičnom voćarstvu želju za maksimalnom proizvodnjom prate postupci koji ostavljaju osiromašen i neuravnotežen krajolik, pa je idućih sezona potrebno više uloženog rada, novca i vremena u borbi za kvalitetu ploda. Voćke vrlo ekonomično upravljaju svojim životnim ciklusima, tokom sokova, rastom nadzemnog i podzemnog dijela, ostalim elementima vlastita života. Kad ih se orezivanjem tjera da daju plodove svake godine, npr. jabuke, često se dogodi da je sok namijenjen rastu grana ili listova preusmjeren u plodove. Orezane voćke podložnije su bolestima i gljivičnim oboljenjima (pepelnica). U vrijeme zametanja plodova valja uklanjati prekomjerne, da ne bude mnogo malih plodova. Odbačeni plodovi moraju se skupljati, tako se uklanja hrana nametnicima koji dio svog ciklusa prožive u tlu ispod voćke. Želja za maksimalnim prinosom maksimalno iscrpi tlo, a nekvalitetni plodovi relativno brzo trule.
Prirodna sredstva
Voćari znaju da vodopije također mogu dati plod, neki to i rade u skladu s prirodom. Poželjan je pravilan izbor sorti, npr. starih, ili kalemljenje na divlju podlogu. Gljivična oboljenja mogu se sanirati prirodnijim sredstvima, npr. otopinom sode bikarbone i tekućeg sapuna (3 žlice sode i žlica sapuna na 5 l vode) ili čajem od poljske preslice. Borba za vodu između voćaka i trave uklanja se uvođenjem cvijeća iz lukovica. Vegetacija im završava rano u proljeće, lukovice zauzmu tlo i sprečavaju rast trave. Gnojidbu i prevrtanje tla zamjenjuje sijanje biljaka koje fiksiraju dušik u korijenskom sustavu (bijela djetelina), biljkama koje izvlače ostala hraniva iz dubljih slojeva (trputac, maslačak, stolisnik) ili biljkama koje rahle tlo (gavez, gorušica). Čini se da klasično voćarstvo često ide za tim da zbuni voćku ili joj oteža. Vjerujem da to nije namjerno, već prije zbog nepažnje, da na sadnicama voćaka iz rasadnika nije obilježena "južna strana", tj. kako je voćka bila okrenuta prema jugu u vrijeme kad je izrasla. Mlade voćke razvijaju uže godove na južnoj strani, izloženijoj suncu, a šire na sjevernoj, pa je to važno znati pri presađivanju. U vinogradarstvu, permakultura može ponuditi već poznate metode iz organskog vinogradarstva obogaćene zemljanim radovima, vodoravnim rovovima koji sprečavaju eroziju tla na padinama.
Općenit pogled na voćarstvo iz svijeta permakulture je da su voćke tu da bi služile nama, a ne mi njima.
