Već treću godinu obitelj Ljubomira i Jasne Stojanović iz Pule uživa u svom zimskom vrtu. Nekad je tu bila terasa, no zbog velike ljubavi prema bilju odlučili su je zatvoriti.
– Uvijek nam je bio problem kamo s biljkama kad zahladi, kad zapuše bura. Premještali smo ga, skrivali, smještali po stepenicama i u svakom slobodnom kutku kuće. I uvijek je negdje nešto smetalo – kaže gospodin Ljubomir.
Ipak, konačna odluka donesena je kad su se vratili iz Stockholma.
– Ja sam nekoliko godina radio i u Finskoj. Nema tamo zavjesa i puno zidova, sve je otvoreno, sve se vidi i sve je puno sunca i svjetla – kaže naš čitatelj. I tako je pala odluka, terasa obiteljske kuće se zatvara. Još su neko vrijeme razmišljali kako to napraviti, trebaju li im zidovi, a onda je prozor osvanuo i na stropu. Prostor od 20 metara četvornih prerastao je u pravu oazu za bilje, ali i za odmor svih ukućana.
Zajednička briga
– Nema tu televizora, samo jedan radio i jako mali sat, da ne vidim izdaleka koliko je sati – objašnjava Lj. Stojanović i dodaje kako je zimski vrt prostor za opuštanje nakon naporna rada. Smjestila se tu i jedna posebna ležaljka, stigla je iz Finske. To je samo moja ležaljka, kaže naš čitatelj, i dodaje:
I ciklamama je zimski vrt idealan za obilnu cvatnju
– U njoj se odmaram nakon posla. Uvijek kažem svom sinu, možeš biti tu dok mene nema. A kad mene vidiš, onda ustani.
Briga oko gotovo 60 biljaka koje uspješno rastu u zimskom vrtu je zajednička, iako možda malo više o njima brine baš Ljubomir, no izbor posuda je poseban zadatak kojeg nikako ne prepušta supruzi.
I dok je runolist u vrtu i cvao, kaktusi nemaju cvijet
– Posude u kojima biljke rastu moraju biti dobre kvalitete, nema kod mene plastike. Nije mi žao novca za to, ulažem u kvalitetne posude i svoju dodatnu zaradu – kaže čitatelj. A u njegovu zimskom vrtu rastu slonova noga, jedna od najdugovječnijih biljaka iz kolekcije, 18-godišnji benjamin, cikas palma, paprati, aloa vera, agava, bršljan, difenbahija. I premda je još uvijek zima, u ovom čudesnom zimskom vrtu na veliko cvatu đirani, pelargonije.
Kaže gospodin Ljubomir, često ga gosti pitaju je li to umjetno cvijeće. Ima tu i begonija, karanfila, campanula, a u ovaj vrt smjestili su i oleander. Donijeli su ga u kuću iz vrta, neki od ukućana nisu ga htjeli jer je otrovan.
Pohvalit će se naš vrtlar i runolistom, koji uspijeva u njegovu vrtu i redovito cvate, a desetak cvjetova ubrao je i posušio. Sada mu krase jednu od drvenih greda vrta.
Tiha patnja
Cvijeće je našem čitatelju oduvijek bila tiha patnja, no ispočetka su to bile samo ljubičice i orhideje. Za drugo, malo veće bilje nije bilo mjesta. A kad je stiglo i mjesto, počela je i opsjednutost.
– Od proljeća samo obilazimo sajmove cvijeća i gledamo što ima – kaže naš čitatelj.
Đirani cvatu i usred zime, neki misle da su umjetni
Biljke kupuju, ali i sami razmnožavaju. Kaže, nisu stručnjaci, uče iz literature i od drugih, a zelena ruka supruge Jasne puno pridonosi zajedničkom uspjehu.
– Kažu da je cvijet dobro i uzeti, da tako bolje uspijeva. Kod nas su tako stigle begonije i đirani. Jedan odbačeni cvijet pronašli smo u Poreču, zato ga i zovemo “porečanka”, i on sada cvate – objašnjava Lj. Stojanović.
Sami su razmnožili i aloa veru i karanfile, a od jednog limuna sada imaju dva. Jednog od njih krase i cvjetovi.
U zimskom vrtu sve je podređeno cvijeću, nema u njemu ni grijanja. Kako je na sjevernoj strani, ujutro je pun svjetla i sunca. Kad poslije posla sjednu u naslonjače i okupe se oko malog stola, uživaju u prirodi koja raste okružena ljubavlju i pažnjom. I sve vraća svojom ljepotom.
NE PROPUSTITE: Nagrađujemo! Ljiljana Cvetko dobitnica Kalijina bona
