U gradu - bez gužve, uz glavnu cestu - bez buke, u velikom - ne i glomaznom, nježne pastelne naračaste boje razbijena uglovima obloženima istarskim kamenom, natkrivenih terasa koje podsjećaju na istarske tradicionalne baladure u novom ruhu, sa skrivenom ukopanom garažom, travnjakom za uživanje u šetnjama bosih nogu, okruženi stoljetnim maslinama promišljeno postavljenima i osvjetljenima poput oblih manekana, smjestila se kuća obitelji Deković.
Diskretno skrivena iza zimzelene visoke i njegovane ograde koja je odvaja od prometne glavne ceste na samom ulazu Poreč, dom Manule i Edija Dekovića te njihove dvojice sinova mjesto je na kojem je sve, ali baš sve, do posljednjeg centimetra napravljeno prema njihovim željama i zamislima.
- Dugo smo razmišljali o tome kako bi trebala izgledati naša kuća, obišli dosta toga, pregledali nacrta, idejnih rješenja, časopisa ...No, vodila nas je ideja kako bi kuća trebala biti više od funkcionalne građevine - mjesto na kojem ćemo se svi osjećati ugodno, primati goste i družiti se s njima ... - objašnjava ponosna ‘parona’ Manuela. A da su uspjeli, jesu. Kuća se sjajno uklopila u okoliš, a s koje god strane je pogledali osvojit će vas nekom od terasa koje je ‘grle’ između opločenih šetnica oko cijele kuće na koje se može izaći kroz francuske prozore iz dnevnog boravka, blagovaone, kuhinje... Na terasama su od ožujka do kasnih jesenskih dana i prvih kiša.
Bez radijatora i grijalica
- Plastika, PVC, niti lažni kamen nisu dolazili u obzir niti u jednom trenutku. Suprug Edi veliki je zagovornik prirodnih materijala - kamena i drva pa smo sve podredili tome da ga koristimo na što više mjesta. Postavili smo ga i kao stupove koje nam drže krovove terasa i na njega dobili 30-godišnju garanciju, ali i obilježili unutrašnjost kuće. Ispod drvenih podova sakrili smo podno grijanje i tim izbjegli sva grijaća tijela po kući. Do tad nisam razmišljala koliki je to benefit pri uređenju interijera - imate posve slobodne ruke i ne morate brinuti hoće li vam neki komad namještaja smetati grijaćim tijelima - zadovoljna je gazdarica. Po struci doktorica stomatologije, Manuela je oličenje pedantnosti pa joj je kuća, ma kako joj to samo uspijeva, uredna poput ordinacije.
- Uz trojicu muškaraca to nije uvijek lako, no ne mogu reći da dečki ne brinu o svojim stvarima i prostorijama - smije se.
- Organizirali smo život u kući tako da nema previše namještaja, a kako sam ja alergična na prašinu nemamo ni tepiha. Jedina iznimka je svileni ćilim koji je uspomena s putovanja u Aziju, no toliko je mali da ne skuplja previše prašine. Drvo se pokazalo sjajnim materijalom za održavanje i prašina se na njemu gotovo pa ne hvata, posebno ako je dobro istretirano i premazano. Naši sinovi dobili su svoj prostor na katu koji smo spojili spiralim stubama. Moj suprug posebno je ponosan na te stube koje nam je izradio sjajajan mladi stolar Emanuel Mogorović iz Katuna Trviškog kod Pazina. Crtao je stubu po stubu, sva gazišta izradio u kartonu, prilagodio, a potom tek izveo u drvu. Rukohvat je uspio napraviti od jednog komada tako da ga je forsirao i svijao na mjestu - objašnjava gazdarica. U kući su - dodaje - šest godina, većinu su toga uredili, no još uvijek ima ideja koje su ‘sjele’ tek s vremenom i koje planiraju doraditi.
- Kuhinja je kut u kojem se osjećam sjajno. volim kuhati a po idealnu kuhinju sam otišla u Rijeku i odabrala ovu, skladnih jednostavnih linija te je u dogovoru s dizajnericom u salonu ‘rastegnula’ od zida do zida. Prostora je bilo dovoljno, a kako sam oduvijek željela imati otok za kuhanje našli smo mu mjesto, dodali sjajnu napu sa svjetlom te jedan T dodatak koji je postao mjesto na kojem ručamo kada nismo svi na okupu. Obzirom da moj suprug ugostitelj često je za ručak zauzet pa mlađi sin Ruben i ja tu ručamo - smije se domaćica.
Venecijanski candelijeri
Manuelini viseći elementi obloženi su materijalima visokog sjaja i sjajni su za održavanje baš kao i radne plohe, a pažnju privlače čak dva sudopera.
- E, to je bio moj izbor jer mi je zgodno da pored kuhala imam još jedan izvor vode. Iza leđa mi je pećnica, taman na visini ruku. Blagovaonu, koju od kuhinje dijeli praktična klizna stijenka od satiniranog stakla kako se mirisi kuhanja ne bi širili kućom, krasi sjajan primjerak venecijanskog ‘candeliera’ ručno rađenog i puhanog od svijetlog, gotovo mliječnog stakla sa zlatastim pramenovima i sjenama.
- Majstori iz manufakture došli su k nama, pogledali prostor i ambijent... U prvi tren bila sam malo skeptična oko toga hoće li biti prekičasto, no kada su konačno postavili sve bila sam oduševljena ...
Dnevni boravak spustili su za tri stube i dobili dodatne kvadrate te opremili svijetlom kutnom garniturom. Najdomljivija je ipak kupona u bojama bakra i olova sa sjajnim mozaik pločicama iz porečke Špine. Ipak smo u gradu mozaika. Pod su tek djelomično obložili keramikom, oko sanitarija, a ostalo je u drvu. Otišli su i korak dalje te kabinu za tuširanje pretvorili u - “kućicu” za tuširanje koja je i sauna. Više no originalno, vrijedno pažnje i posjeta.
Više mi kaže kakve slike netko ima na zidu!Tu se može bez daljnjega reći..užas neukusa..kao inače i cijela kuća!To je sve Disnyland arhitektura i sa autohtonim istarski ambientom nema nikakve veze!