Njegov se rukopis prepoznaje bez obzira na to nalazi li se projekt u Hrvatskoj ili na nekom drugom kraju svijeta, no pritom nijedan prostor ne izgleda kao kopija prethodnog. Upravo suprotno – svaki novi projekt za njega je prilika za istraživanje, učenje i pomicanje vlastitih granica.
Za početak, recite nam nešto više o projektu na Cresu – što vas je privuklo toj lokaciji?
Zadnji put sam bio na Cresu u srednjoj školi. Odatle smo s jedriličarskom akademijom isplovili prema jugu na match raceu. Uvijek mi je u glavi ostala ta divljina, netaknuta priroda, čistoća. Kad sam dobio poziv za projekt, sve te slike ponovno su se otvorile. Cres je divan, divlji, raznolik. Zove da arhitektura bude integrirana u prirodu, gotovo nevidljiva. U prirodnim materijalima i čista. Sjeo sam u auto i otišao na lokaciju. Preraspodijelio raspored i prihvatio projekt. Jako mu se svi veselimo.
Cres ima vrlo specifičan karakter – surov je, mediteranski, ali istovremeno vrlo miran. Koliko vam je važno da arhitektura bude u skladu s mjestom na kojem nastaje?
To je imperativ. Uvijek govorim da kuća pripada vrtu, a ne obrnuto. Kontekst topografije i vegetacije Cresa sam daje smjernice kako isprojektirati građevine. Arhitektura treba biti integrirana u prirodu, energetski učinkovita i čista. Upravo takav je hotel Malavi. Skladan u prostoru, od prirodnih materijala. Miran. Koliko se vaš arhitektonski rukopis mijenja ovisno o lokaciji? Moja arhitektura se uvijek adaptira okolišu. Radio sam na skoro svim kontinentima. Treba respektirati kulturu, rituale, materijale i kontekst prostora u kojem se projektira. To je moj starting point. Ali se uvijek prepozna da je moj rad. Kroz materijale, atmosferu, prodore prirodnog svjetla i ambijentalnog po mraku. Važno je imati prepoznatljiv rukopis, neovisno o zemljopisu. Svaki projekt je priča za sebe. Njega definiraju i ljudi koji ga koriste. Ja sam tu da prevedem u arhitekturu sve elemente – i vlasnika prostora i mjesta gdje se nalazi. Uvijek govorim da građevina pripada okolišu gdje se nalazi, a interijer vlasnicima koji je koriste.
Radili ste na različitim tržištima i u vrlo različitim kulturnim kontekstima. Koliko se arhitekt mora prilagoditi tržištu na kojem radi, a koliko je važno ostati vjeran vlastitom potpisu?
Apsolutno treba biti prilagodljiv, prije svega poštovati mjesto i ljude gdje stvarate. To je imperativ. Svaki moj projekt je potpuno neovisna priča za sebe. Potpis se uvijek vidi. Mislim da je u kreativnom svijetu prepoznatljivost ključna jer se tako odmičete od mase. Ali projekti se ne smiju kopirati. Beskraj je mogućnosti kako možemo poslati poruku prepoznatljivosti. Arhitektura treba evoluirati kroz vrijeme – novom obradom materijala, novim mogućnostima u konstrukciji, rasponima, formom, materijalima. Svaki projekt nosi novo znanje koje treba integrirati. Strana struka kaže da se vidim u tlocrtu, funkciji i raspodjeli prostora. I, naravno, u svjetlu i refleksiji.
Posebno bih voljela čuti o projektu koji spremate u Americi – što vas tamo privlači poslovno i arhitektonski? Koliko se američko tržište razlikuje od europskog?
Projekti u Americi su pod NDA ugovorom. Kao i preko dvadesetak drugih na drugim kontinentima. Bitter Sweet je taj moment u kojem moji možda najljepši radovi ne izađu u javnost. Većina tih ugovora istječe 2030. Tada će izaći knjiga upravo tih projekata, stranog izdavača. Bez imena vlasnika. Projektirali smo u pustinji, iznad mora i u dubokim šumama. Tu će se vidjeti i evolucija mene i refleksija vremena u kojem smo živjeli kad su se gradili. Jer je arhitektura najveći pokazatelj vremena u kojem živimo. Kulturološki, tehnološki i moralno. Bit će to dosta zanimljivo.
Iza vas je velik broj nagrada, od German Design Awardsa i International Property Awardsa. Kada pogledate taj niz priznanja, postoji li nagrada koja vam je ipak posebno draga?
Strana struka je prepoznala moj rad dosta rano. Dok sam još bio enfant terrible koji je plivao tvrdoglavo uzvodno u odnosu na mjesto gdje sam počeo. Ove godine sam primio 50-tu i najveću do sada – International Property Award u Londonu za najbolju arhitekturu javne namjene na svijetu za Moneterra, Muzej novca HNB-a. U žiriju je bilo 150 arhitekata, inženjera građevine i stručnjaka za evaluaciju kvalitete konstrukcije, tehnologije, sigurnosti i povijesti umjetnosti. Skoro sam pao u nesvijest kad su me prozvali.
Projektni biro Zahe Hadid je istu večer dobio nagradu za najbolju arhitekturu hotela u Rimu. Da mi je to netko rekao kao klincu da će se dogoditi, rekao bih mu da je lud. German Design Award i Iconic sam dobio za Expo Dubai, jedan od mojih najdražih projekata. Expo je bio megauspjeh internacionalno i otvorio je jako puno vrata. Expo i Moneterra su timski rad različitih stručnjaka, svih redom najboljih što trenutno tržište daje. Ja sam bio glavni arhitekt, a Real Grupa bila je voditelj zajednice na oba projekta. I zapravo smo kao tim možda tek na početku svega što smo zacrtali napraviti. Čovjek je jak koliko je jak tim koji s njim radi. Te dvije nagrade su mi možda najdraže do sada.
Vaš opus obuhvaća vrlo različite projekte – od privatnih rezidencija do javnih prostora i velikih međunarodnih projekata. Što vam danas predstavlja najveći kreativni izazov?
Najviše sam zahvalan što danas mogu izabrati što ću raditi. To je stvarno blagoslov jer kad sam počinjao raditi, radio sam sve. Samo da mi rad bude vidljiv. Danas je, hvala Bogu, drugačije. Ja radim sve, arhitektura je sastavni dio mog habitusa i sve u mom svijetu je kreativni izazov. Rekonstrukcija i restauracija starih palača u europskim gradovima, paviljoni u pustinji i rezidencijalni projekti. Nekad i samo skulptura za vrt. Neka manja mikrolokacija koja napravi efekt i sve promijeni. Raspored je popunjen do kraja 2029. s većim projektima, ostavim godišnje jedan ili dva termina slobodna za manje projekte koji su posebni i koje u toj sekundi prihvatim jer mislim da će napraviti razliku. Volim se podsjetiti na moje početke, volim raditi mojim prijateljima manje prostore, imati kontakt sa svakodnevnim životom i normalnim okruženjem. Tako vodim i svoj biro. Čovjek treba biti zahvalan na onome što ima i što ima priliku raditi ono što voli. I biti prisutan u realnom vremenu i prostoru. Mene često pitaju zašto sam stalno na gradilištu kad više to ne moram. Ali ja tamo jednostavno pripadam i znam da me nema da bi moja arhitektura bila drugačija. A to ne mogu dozvoliti. Ja u 90% slučajeva izvodim svoje projekte u cijelosti. Ovisi o lokaciji i kompliciranosti, ovisi i postotak moje ekipe na gradilištu, ali smo uvijek sastavni dio. Iduće godine ću doktorirati na Građevinskom fakultetu u Osijeku, tema doktorata su sanacije povijesnih konstrukcija. Uvijek govorim da arhitektura i građevina moraju biti jedno tijelo. Jer kada projektirate, morate imati znanje kako će se vaš projekt izvoditi. Na ovaj način šaljem tu poruku.
Koliko se vaš odnos prema arhitekturi promijenio od početka karijere do danas? Što danas radite potpuno drugačije nego prije deset ili petnaest godina?
Ja se svaki dan trudim biti malo bolji nego dan ranije. I tako se mijenjam, slušam, gledam, učim od svih ljudi oko sebe. Neovisno na kojem kontinentu. S vremenom i praksom se nadam da sam postao bolji. Inicijalna ideja mi dolazi odmah, kao i prvi dan. Ali organizacija vremena, tehnologija i na kraju financijska mogućnost istraživanja novih materijala i njihova obrada su neusporedivi. Radim veće i kompliciranije projekte, najveći tek dolaze u skoroj budućnosti. Pristup mi je puno studiozniji, temeljitiji i uvezan s najboljim ljudima na tržištu kao konzultantima. Za konstrukciju, materijale, rasvjetu i reciklažu. Posebno u tehnologiji. Važno je raditi tako da si svjestan da nam se planeta mijenja utjecajem ljudi. Treba nove generacije učiti da budu bolje od nas, da žive u skladu s prirodom i čuvaju je. Sve se može, samo im netko treba pokazati na primjeru. Od kada sam postao otac ove godine, to mi je postao veći fokus nego ikada do sada.
Što vas još uvijek može oduševiti kada uđete u neki prostor – materijal, svjetlo, proporcija, pogled, neki potpuno neočekivani detalj?
Zapravo sklop svega, atmosfera. I to što još uvijek, kao kad sam bio klinac, ga vidim kako bih ga ja napravio. Arhitektura je refleksija vremena u kojem živimo, prostor refleksija osoba koje ga koriste. Sve se može iščitati kad uđete u neki prostor. Njega ne definira toliko dimenzija koliko karakter. To je kao knjiga koja je već napisana, samo je pitanje želite li pročitati sva poglavlja. I imate li priliku da joj date nastavak u duhu vremena u kojem živite, respektirajući što je bilo prije vas. Morate svemu što radite i svima koje volite dati pažnju, takav je i rezultat. Nekad je dobro i prešutjeti. Ja nikad ne komentiram rad svojih kolega. Cijenim svačiji rad. Prostor je mozaik puno malih elemenata koji čine cjelinu.
Što biste danas, s iskustvom koje imate, rekli mladom arhitektu koji se tek sprema izaći na tržište?
Da budu hrabri i da znaju da, koliko rade i daju pažnje, takav će biti i rezultat. Jedino što vam mogu reći da je apsolutno sigurno je to da je rezultat apsolutno proporcionalan vremenu kojeg uložite u nešto. Svaka kreacija ima svog klijenta, nemojte dozvoliti da vas uklapaju u mediokritet. Funkcija prostora je imperativ, sve ostalo neka bude vaša originalna verzija arhitekture. I bit ćete uspješni. Ja sam vam primjer. Bit će teških dana, ali puno više predivnih dana ako se držite ovog savjeta. I tako ćete ostaviti trag. Nema glupih pitanja kada učite, ali bome ima glupih odgovora. Slušajte i gledajte svijet oko sebe, odgovori samo za vas će vam doći. Do better, be better.
I za kraj – kada biste mogli birati jednu lokaciju na svijetu na kojoj još niste radili, a voljeli biste realizirati projekt, koja bi to bila?
Ima ih stvarno puno, od onih integriranih u urbane zone koje treba zamijeniti, prostore ozeleniti, do onih u totalnoj divljini. Imam dosta upita ove godine za zanimljive lokacije na Dolomitima. Jako me privlače lokacije u planinama. Apsolutno integriranje arhitekture u prirodu. Idem na Antarktik iduće godine, to će biti pravi izazov za projektiranje. Svakako će biti jako zanimljiva 2027. godina.
Otvori KEKS Pay
