Stara izreka kaže “da su u postolara najgore cipele”, a je li tako i s dizajnerima, odlučili smo provjeriti zavirivši u dom zagrebačke dizajnerice interijera Ane Banchi. I oduševili se na prvu. Kako stanom, a riječ je o senzacionalnom prostoru, točnije četverosobnom građanskom stanu s puno dnevnog svjetla koje dodatno pojačava osjećaj grandioznosti.
Tu su i detalji, koje netko manje vješt ne bi uspio posložiti da funkcioniraju u cjelini, no Anino stručno oko od njih je napravilo pravu senzaciju.
Možda je tajna u tome što ova dizajnerica uvijek pri uređenju ima istu filozofiju, a ukratko ju se može sažeti u jednu rečenicu: – S prostorom se treba i saživjeti pa tome još naknadno dodavati i oduzimati – tako se gradi dom – poentira Ana. A ona se u svoj stan zaljubila čim ga je vidjela.
Štoviše, bio joj je toliko lijep da se teško odlučila na promjene. – Stan je u zgradi koja je sagrađena 1922., s idealnim tlocrtom i, kad je o tome riječ, ništa nije mijenjano. Orijentacija je istok/jug/zapad. Stan je toliko lijep sam po sebi da je meni možda jedini izazov u takvom “starinskom” stanu bio zadržati element modernog; u tom kontekstu stolarija je zapravo bila izazov i s njom je bilo najviše mučenja, od neadekvatnih majstora do prave boje, jer sam željela mat varijantu koja je ipak uspjela “modernizirati” dojam – objašnjava nam Ana dok nas vodi stanom.
Velika dvokrilna vrata također su prošla obnovu, kao i kompletan stan.
– Mijenjane su sve instalacije – struja, plin, uvodilo se centralno grijanje, mijenjala pozicija bojlera. Osim “užasa” sa stolarijom, ostalo je sve klasika; bojenje zidova i slično. Parketi su ostali stari, samo su brušeni i lakirani – nabraja dizajnerica i vodi nas do najposebnije prostorije u ovom domu – kupaonice. Pločice su vrlo zanimljive, neobične i vrlo su zanimljivo, drugačije i neočekivano posložene.
– S pločicama sam imala sreće jer sam ih vrlo brzo našla u Špini. Mozaik na podu je iz KeroTerma. Ormarić je rađen po narudžbi. Ogledalo obožavam jer je ulov sa sajma antikviteta – odaje nam Ana insajderske tajne pa koristimo priliku pitati je kako joj je pošlo za rukom smiksati različite stolove, namještaj različitih epoha i boja u smislenu cjelinu.
– Kombiniranje namještaja često je vrlo nezahvalno, no i neizbježno. Čak i ne mogu otkriti neku “formulu”, jednostavno volim taj eklektični smjer i kod interijera mi uvijek on zapne za oko. Boja mi uvijek posluži kao neki naglasak, razbijanje možda nekog ujednačenog tona, kao i asimetrija. Kod mene ništa nije simetrično i na sredini – smije se Ana i dodaje: – Naravno, to se odnosi na detalje. U dječjoj sobi boja je razigrana – ponosno zaključuje.
