Koje su karakteristične faze u razvoju kulture stanovanja?
- Do početka 2. svjetskog rata postojale su velike razlike između elite, prosjeka i dna društva. Nakon 1945. dolazi do socijalne uranilovke koja je dovela povećanja prosjeka, a izgubilo se reprezentativna kvaliteta stanovanja. Danas imamo supstandardno i reprezentativno stanovanje, a malo radimo na podizanju kvalitete prosjeka.
Koliko su danas arhitekti slobodni u kreaciji, primjerice u arhitekturi obiteljskih kuća?
- Najčešće je arhitektura obiteljske kuće ekskluziva i identifikacija vlasnika. Uvijek je to tako, arhitekti su služnici svog vremena i investitora.U razdoblju socijalizma elita je bila zataškana, a nije se ni znala, ni mogla izdići, a kultura stanovanja išla je prema idealu - da svima bude dobro. A onda se početkom 90-ih sve promijenilo. Odjednom je buknula silna želja za isticanjem i pokazivanjem i stvara se drukčiji odnos. Pa sad smo svjedoci nevjerojatnih, karikaturalnih i smiješnih vila koje imaju zadatak pokazati moć investitora.
Koriste li arhitekti to?
- Da, ima sjajnih projektata, sad je vrijeme kad se arhitekti doista mogu "raspjevati".
Kako gledate i čitate današnju poziciju arhitekata kod izvršenja tog zadatka?
- Nema tu funkcionalnosti, a taj pristup organizaciji života u obiteljskoj kući je ono na što sam uvijek pazio i to je neki moj prepoznatljivi potpis. Kuća se uvijek projektira za one koji će u njoj stanovati. I možda ja ne bih stanovao ni u jednoj od tih kuća, jer one su projektirane za neke potrebe nekih drugih ljudi, ali na fukcionalnost se mora paziti. Primjerice, danas sve te obiteljske kuće imaju velike dnevne boravke spojene s kuhinjom i sve je to jako reprezentativno, ali ta kuhinja nema svrhu. Kuha se negdje iza zida, daleko od pogleda.
