Magdalena Carmen Frida Kahlo y Calderón. Ili jednostavno Frida Kahlo – jedno je od onih imena koje vas jednostavno neće ostaviti ravnodušnima. Jedna od najvećih, ikona, intrigantna žena i umjetnica koja nije vjerovala u norme, svojim je radom zauvijek zadužila svijet umjetnosti. O njoj su napisane brojne priče i knjige, snimljeni filmovi, pa čak i ispričane legende i zato ovo neće biti tipična priča o njezinu životu kakvu smo iz više kutova mogli vidjeti već stotine puta. Ovo je priča o umjetnici koja će zauvijek ostati urezana u mojoj koži, jer Frida je razlog zbog kojeg je umjetnost postala toliko važan dio mene. Ovo je oda ženi koja je bila ispred svoga vremena, pa kako drugačije započeti nego citatom koji će vas odmah potaknuti na razmišljanje: Što će mi stopala ako imam krila za letenje?
„Nikad ne slikam svoje snove ili noćne more. Slikam svoju realnost.“
Iako joj je život od samih početaka bio obilježen tragedijom, fizičke poteškoće nikada je nisu sprječavale da stvara. Jedna od crtica iz njezina života vezana je i uz godinu rođenja, ali i uz ime. Naime, iako je rođena 1907., kasnije je kroz život često govorila da je rođena 1910., iz želje da se godina njezina rođenja podudara s godinom kada je započela Meksička revolucija, odnosno godinom kada je „rođen“ moderni Meksiko, a iako je u svim djelima i zapisima poznata kao Frida, njezino pravo ime zapravo je bilo Frieda (njem. mir), no iz nepoznatih razloga odlučila je izbaciti slovo iz svoga imena. I upravo je tu ljepota njezina stvaranja – neki detalji zauvijek će ostati nepoznati javnosti, baš kao što je svijet zamalo ostao zakinut za dobar dio njezine umjetnosti.
Casa Azul, odnosno Plava kuća u četvrti Coyoacán, danas je jedan od najpoznatijih muzeja posvećenih umjetnici. Upravo je ondje Frida rođena, živjela i umrla, a nakon njezine smrti 1954. godine dio kuće ostao je zatvoren. Diego Rivera, njezin suprug i jedan od najvažnijih meksičkih umjetnika, ostavio je uputu da se određeni prostori ne otvaraju. Umjesto da budu odmah pregledani i izloženi, njihova je unutrašnjost desetljećima ostala skrivena, a nitko nije mogao znati koliko se toga zapravo nalazi iza zatvorenih vrata. Kada su prostori napokon otvoreni 2004. godine, otkrivena je prava vremenska kapsula. U kupaonicama, ormarima, ladicama i kovčezima nalazile su se tisuće dokumenata, fotografija, knjiga i časopisa, kao i deseci crteža i drugih umjetničkih radova. Pronađena je i odjeća koju je nosila, nakit, korzeti, lijekovi, igračke i brojni predmeti koji su pripadali njezinoj svakodnevici, a posebno je zanimljiv golemi fotografski arhiv s više od pet tisuća fotografija, od kojih neke nikada prije nisu bile viđene. One nisu samo dokumentirale Fridin život, obitelj, prijatelje i ljude koji su joj bili važni, već su otkrile i njezinu ljubav prema fotografiji.
„Slikam autoportrete jer sam tako često sama, jer sam osoba koju najbolje poznajem.“
Posebno je zanimljiva priča povezana s njezinom slikom Still Life koja je također pronađena među brojnim stvarima, a koju je 1942. godine naslikala na poziv meksičkog predsjednika Manuela Ávile Camacha za blagovaonicu njegove službene rezidencije. Slika je vraćena jer ju je prva dama smatrala previše sugestivnom, a danas je prepoznatljiv dio njezinog opusa. Zbog toga ovo otkriće nije bilo važno samo zbog predmeta koji su pronađeni, nego i zbog priče koju su ti predmeti mogli ispričati. Odjednom je bilo moguće zaviriti iza lika umjetnice za koju smo mislili da je poznajemo. Njezina odjeća pokazala je koliko je pažljivo gradila vlastiti vizualni identitet, korzeti i ortopedska pomagala svjedočili su o njezinoj svakodnevici, dok su pisma, fotografije i osobni predmeti otvorili nove poglede na njezine odnose, interese i kreativni proces.
Ikona popularne kulture
Lik Fride Kahlo danas je gotovo posvuda – nalazi se na šalicama, torbama, majicama, bilježnicama, nakitu i brojnim drugim predmetima. Dovoljno je nekoliko prepoznatljivih detalja: guste spojene obrve, crveni ruž i cvijeće u kosi i svi odmah znaju o kome je riječ. No upravo zato što je njezin lik postao toliko prisutan u popularnoj kulturi, često se zaboravlja koliko je njezina stvarna priča bila slojevita i daleko kompleksnija od pojednostavljene slike koju danas imamo o njoj. Upravo se time bavi i izložba koju sam imala prilike posjetiti u muzeju Tate u Londonu, druga izložba Fride Kahlo nakon one u Budimpešti. No umjesto klasične retrospektive, ova izložba nudi potpuno drugačiji pogled na Fridu. Njezina djela prikazana su uz radove umjetnika različitih generacija koje je inspirirala, ali i uz suvremene interpretacije koje propituju način na koji je njezin identitet tijekom desetljeća oblikovan, reinterpretiran i komercijaliziran.
Fridamanija
Poseban dio izložbe posvećen je fenomenu koji mnogi nazivaju Fridamanijom, a izložba postavlja zanimljivo pitanje: koliko danas zapravo poznajemo pravu Fridu, a koliko njezinu pojednostavljenu verziju koja se godinama stvara u popularnoj kulturi? Izložba se osvrće na slučajeve poput Barbie lutke inspirirane Fridom, koja je izazvala brojne rasprave jer je umjetnicu prikazala potpuno drugačije od njezina stvarnog izgleda i identiteta. No iako je izložba naišla na kritike zbog malog broja radova iz njezina opusa, dala nam je jedan sasvim novi pogled – onaj na Fridu izvan kulisa, opuštenu, ali jednako zanimljivu umjetnicu koja je bila daleko ispred svog vremena.
Ona, najveća!
Iza sebe je ostavila golemu baštinu, prepoznatljiv potpis i djela koja će biti teško nadmašiti, a ako će vas šokirati neki detalji iz njezina života, jednako šokantan bio je i njezin odlazak. Kao i mnoge druge detalje u svom životu, i posljednji oproštaj sama je isplanirala, a posebno je u legendi zapamćena i posljednja rečenica koju je zapisala u svom dnevniku: Nadam se da je izlaz sretan – i nadam se da se neću vratiti.
Otvori KEKS Pay
