Tonči? Tonči Topić? Pa tko ne poznaje Tončija, odgovoriti će vam svatko na Poreštini upitate li za majstora “općeg smjera”, koji će popraviti ili napraviti sve što treba, no samo i ako mu se to u tom trenutku da.
L’enfant terrible Poreča, koji je u mladim danima tjerao strah u kosti susjedima i stanovnicima porečke starogradske jezgre svojim vratolomijama i ludorijama, danas, u zrelim četrdesetima, svoju je energiju i kreativnost usmjerio na uređenje kuća, gradnju kamina, kuhinja ...
Za Tončija s pravom vrijedi preporuka da je majstor zlatnih ruku, koji će ne samo popraviti već i osmisliti i izraditi sve što mašta zamisli. Dom Tončija i Alsie Topić tik je do obiteljskog stana u kojem je Tonči odrastao, a dvadesetak je metara udaljen od jedinstvene Eufrazijeve bazilike, spomenika nulte kategorije pod zaštitom UNESCO-a. Njihov dom pokazuje kakav se potencijal krije u porečkim potkrovljima te zašto je cijena nekretnina u tom dijelu grada tako visoka.
Tko kaže da stube moraju biti iste boje i oblika?
– Uz stan u kojem sam odrastao nalazi se tavan na kojem se uvijek gomilalo sve i svašta. Ondje smo se kao djeca zavlačili, izmišljali ludorije, lovili golubove... Kada smo ga prije sedam-osam godina odlučili urediti, činilo se da će troškovi biti – rupa bez dna. Trebalo je provući struju, vodu, kanalizaciju... Počeli smo od nule. Zgrada je prilično stara i nije sustavno obnavljana pa nije dolazilo u obzir izlijevanje betonske deke jer bi sve propalo – kaže Tonči.
Nedostatak svjetlosti Tonči je riješio odabirom tople žute boje kojom je cijeli prostor dobio širinu
No, kako za spretnog Tončija nema prepreke, osmislio je i “laganu ploču”.
– Sve je u stanu moralo biti lagano i zato sam standardnu masu za betonsku deku odlučio napuniti zrakom, i to tako da sam u nju umiješao “lecu”. Riječ je o onim malim smeđim kuglicama koje se koriste u žardinijerama s cvijećem kako bi čuvale vlagu.
Deka je tako postala lagana, a preko nje smo navukli ušminkanu drvenu plohu koja je ondje bila i prije – kaže snalažljivi Topić, koji je baš sve u stanu napravio sam.
– Radio sam to gotovo godinu dana, kad god bih “uhvatio” vremena, no da sam efektivno radio, završio bih za mjesec dana. Trošak je minimalan jer je sve napravljeno od ostataka materijala, otpada, odbačenih stvari...
Evo, elemente za kuhinju, koja je također morala biti lagana jer zidovi ne mogu nositi drveni namještaj, napravio sam od siporeksa. Izolirao ga, “obukao” u keramičke pločice koje sam našao na deponiju. Ondje sam našao i nov, netaknut štednjak. Vrata sam napravio od odbačenog regala, napu sam zidao sam na mjestu starog dimnjaka, a frižider smo smjestili u element i dali mu stara vrata – praktičan je Tonči. 
Njegova supruga Alsia među rijetkim je sretnicama koji se nisu morali brinuti o radovima, pregovorima s majstorima, biranju boja i dekora – došla je na gotovo.
– U stanu ima toliko boja da ne može ne biti zadovoljna – smije se Tonči.
No, boje, odaje nam, nisu birane tako da 58 kvadrata izgleda poput kućice za lutke u duginim bojama.
– Kad god bih radio nešto, ostajala bi mi po kantica ili manje boje pa sam to, šteta je baciti, iskoristio. Jednom sam obojio jedna vrata, drugi put druga, stubu, dvije, policu... – smije se Tonči, a osmijeh s lica ne skida ni zadovoljna gazdarica Alsia.
U malom stanu Alsia i Tonči, oboje aktivni u porečkom društvu prijatelja baroka, kažu, baš je sve napravljeno – po mjeri.
Stančić podijeljen u dvije etaže to im je draži jer je u njemu sve unikatno i po mjeri.
Upravo zahvaljujući predanosti i kreativnosti, Tonči, inače giostrant konjanik, oštra oka i sigurne ruke, prije dvije je godine napravio repliku barokne nosiljke, lani kola za osuđenika u predstavi glumačke amaterske družine, a zavario bi i konstrukcije na krinolinama giostranticama kada bi mu to dopustila supruga!
NE PROPUSTITE: FOTO Mladi par rušenjem zidova uspio dobiti stan iz snova
