Smatra se da prvi crtež pasiflore potječe iz ranog 17. st. koji je najvjerojatnije nacrtao redovnik vrativši se iz Amerike u Rim. Većina pripadnica ovog roda rastu kao penjačice u području tropske Amerike. Prva donesena vrsta, pretpostavlja se, bila je Pasiflora incarnata, a zatim je nekoliko desetaka godina kasnije Europa upoznala i zimzelenu vrstu Pasiflora caerulea, koja se i danas često uzgaja i vrlo je popularna. Jedina je koja se može saditi na otvorenome u blažim podnebljima.
Pasiflora ima posebne organe kojima se hvata za podlogu i tako se nesmetano penje. Listovi su duguljasti, cvjetovi se javljaju u pazušcima listova, vrlo su dekorativni zbog svog neobičnog izgleda – latice širom rastvorene, a u njihovu središtu krunica od prašnika. Boja cvijeta, ovisno o kultivaru, može biti zelenkasta, plavo-ljubičasta, purpurna. Osjetljiva je na hladnoću, traži mnogo sunca te dobro propusno humusno-ilovasto tlo.
U proljeće se treba orezati, a povremeno oblikovati i u tijeku rasta. Tekuće hranjivo je potrebno dodavati kako bi biljka bila zdrava i lijepo cvjetala. Ako se uzgaja u zaštićenim prostorima, može se saditi u posudama promjera od 45 do 60 cm.
Primjena: U blažem podneblju kao ukras uz južni zid ili neki drugi potporanj, u hladnijem u cvjetnim posudama.
Napomena: Pasiflora posađena u cvjetnim posudama mora se već pri temperaturi 8°-10°C unijeti u zaštićen prostor.
Savjet plus:
Bršljan uspijeva i u sjeni i na suncu, a jasmin, pasiflora ili bugenvilija vole sunce. Puzava hortenzija i neke vrste ruža vole i sjevernu stranu . Penjačice mogu rasti na vrlo malom prostoru, a kad se razgranaju, mogu pokriti veliku površinu okomite plohe. Penjačicama je za rast potrebna potpora. Ako je nemaju, prekrit će to i pretvoriti se u gust "pokrivač" od cvjetne i lisne mase. Penjačice koje rastu uza zid treba obilato zalijevati jer je zemlja u podnožju sklona isušivanju.
