Najpoznatija domaća dizajnerica interijera Mirjana Mikulec ove godine ima mnogo razloga za slavlje, a jedan od najvećih svakako je proslava 20 godina uspješne karijere. Mirjani će za nekoliko dana tim povodom biti objavljena i knjiga, a u njoj prvi put javno progovara o svom profesionalnom putu protkanom usponima i padovima, suzama i strahovima, smijehom i akcijom. Mi smo je pak malo “vratili” u prošlost, na same početke, pa smo je upitali gdje se vidi u budućnosti. Evo što nam je sve otkrila...
Ove godine slavite 20 godina karijere, čini se kao da su proletjele. Kad se sad osvrnete na početke, jeste li mogli zamisliti da ćete danas biti najpoznatija dizajnerica interijera na ovim prostorima, s vlastitom TV emisijom, svojim sajmom, školom, timom ljudi...?
Ni u najluđim snovima nisam mogla predvidjeti kamo će me ovaj put odvesti. Kad sam krenula, vodila me čista ljubav prema interijerima i nevjerojatna želja da stvaram prostore koji ljudima znače nešto više od pukog stanovanja. Početak je bio vrlo skroman – bez velikih planova, ali s jasnom idejom da svakom projektu pristupam s maksimalnom posvećenošću. Nije bilo lako, bilo je puno neizvjesnosti i odricanja, ali svaki izazov dodatno me motivirao. Danas, nakon dva desetljeća, kad pogledam što je sve iza mene – TV emisija koja ide već 27 sezona, vlastita škola dizajna, agencija za nekretnine, sajam koji okuplja tisuće posjetitelja, tim talentiranih i predanih ljudi bez kojih ništa od ovoga ne bi bilo moguće – osjećam nevjerojatnu zahvalnost i ponos. Sve je raslo organski, korak po korak, bez preskakanja stepenica. Nisam jurila uspjeh, on se dogodio kao posljedica upornosti, iskrene strasti i rada bez kalkulacija. To je možda i najljepši dio svega – što je nastalo iskreno, iz ljubavi prema onome što radim.
Što biste Mirjani prije dvadeset godina rekli kad biste je sada sreli?
Rekla bih joj da se ne boji sanjati velike snove – iako ima samo ideju, volju i plan na papiru. Da vjeruje svom instinktu, i kad nitko drugi ne vidi ono što ona vidi. Da ne sumnja u svoj put, ni kad bude teško ili kad bude mislila da je sama u svemu. I da zna – bit će tu i suza, ali i puno smijeha, ponosa i uspjeha. Dodala bih i da je u redu ponekad reći “ne” i da ne mora uvijek sve sama. I da, da se ne brine zbog kamera – iako je prvih nekoliko puta bila spremna pobjeći iz kadra, evo je danas s emisijom koja traje već godinama. Neke strahove s vremenom jednostavno – prerasteš.
Krenuli ste zaista od nule, radili sve sami, postupno gradili ime... Koliko je bilo teško? Jeste li ikad poželjeli odustati?
Počeci su bili bez glamura – bez tima, bez budžeta, bez sigurnosti. Sve sam radila sama: crtala tlocrte, vodila projekte i rješavala papire. Danas to zvuči kao dobra anegdota, ali tada je bilo iscrpljujuće. Znala sam raditi do kasno u noć i istodobno učiti o svemu što nisam znala. Naravno da je bilo dana kad sam se pitala isplati li se sve to. Ali odustajanje? Nije mi palo na pamet. Nisam znala kamo će me sve to odvesti, ali sam znala da neću stati dok ne pokušam napraviti sve što mogu. Sve o tom putu – i onome što se ne vidi izvana – zapisala sam u knjizi koju sam objavila u povodu 20 godina karijere. Otvorila sam se više nego ikad prije i podijelila detalje koje zapravo nisu znali ni moji najbliži.
Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli u proteklih dvadeset godina?
Najveći izazov bio je ostati vjerna sebi – svom senzibilitetu, vrijednostima i načinu rada – u svijetu koji te neprestano pokušava oblikovati prema nekim drugim pravilima. Kad si poduzetnik i kreativac u isto vrijeme, često si rastrgan između onoga što voliš raditi i onoga što tržište traži. Trebalo je naučiti kako uskladiti kreativnu slobodu s realnim okvirima poslovanja – rokovima, budžetima, timovima – bio je proces koji još uvijek traje. Kako je studio rastao, rasli su i izazovi. Više projekata, više odgovornosti, veći tim, veća očekivanja – i klijenata i javnosti. Naučiti voditi ljude, biti lider a ne samo šef, donositi teške odluke i pritom ostati čovjek – to je lekcija koju mi nijedna diploma nije mogla dati. Svaka promjena na tržištu, svaka kriza – osobna ili poslovna – tjerala me da se preispitam, prilagodim i nastavim dalje, a da ne izgubim ono što me na početku pokrenulo. Učim i danas, svaki dan, kako ostati stabilna, smirena i jasna dok sve oko mene raste, ubrzava se i mijenja. Upravo u tom balansu između konstantne promjene i unutarnje čvrstoće vidim svoju najveću snagu – i najveći izazov.
Majka ste dviju kćeri, koliko je teško balansirati između posla i obitelji?
To je svakodnevni izazov, koji nikad ne postane potpuno lagan, samo se mijenja s vremenom. Biti majka i biti poduzetnica znači stalno balansirati između dvije krajnosti: želje da budeš prisutna u svakom trenutku u životu svog djeteta i činjenice da tvoj posao, osobito kad si vlasnica firme i javna osoba, ne poznaje radno vrijeme. Nikad nije “gotovo u pet”. Posao te treba i ujutro i navečer, i vikendom, i kad su praznici, a istodobno znaš da te tvoje dijete treba još i više. Bilo je dana kad bih s gradilišta jurila na roditeljski sastanak, kad bih s emisije dolazila kući u kasnim satima. Osjećaj krivnje bio je čest suputnik – osjećala bih se krivom kad nisam doma, ali i kad jesam, a znam da me čeka neodgovoreni mail ili nerealiziran projekt. S vremenom sam naučila da ne postoji savršena ravnoteža, ali postoji namjera – da budeš tu kad je najvažnije. Danas, kad pogledam svoje dvije kćeri, koje su izrasle u snažne, empatične mlade žene, ponosna sam. Znam da sam, unatoč svim pogreškama i žongliranju, uspjela dati ono najvažnije – ljubav, podršku i primjer da žena može ostvariti svoje snove, a da pri tome ne izgubi sebe kao majku.
Svi koji vas poznaju znaju da ste prava radoholičarka, je li to zato što radite ono što volite pa i nemate osjećaj da toliko radite?
Apsolutno. Mislim da je ključ upravo u tome što ono što radim nije samo posao – to je moj poziv, moj prostor slobode, stvaranja i izražavanja. Kad si svakodnevno okružen idejama, materijalima, ljudima i prostorima koji se oblikuju ni iz čega, teško je povući crtu i reći: “Sad više ne radim.” Jer i kad ne radim – razmišljam, smišljam, bilježim, tražim inspiraciju. I da, možda jesam radoholičarka, ali nikad nisam doživjela taj rad kao kaznu. Više kao privilegij – da radim ono što volim, sa sjajnim timom, i da svakog dana imam priliku nešto novo stvoriti.
Paralelno s vašom karijerom “rasla” je i emisija “InDizajn”, gledate li katkad stare epizode s početka?
Ponekad neke stare epizode i bude mi stvarno toplo oko srca. Vidim koliko smo svi narasli – i kao tim i kao ljudi. Prve epizode imale su taj poseban šarm početka, s puno improvizacije, entuzijazma i hrabrosti da se isprobaju nove ideje. Danas je “InDizajn” ozbiljna produkcija s jasno postavljenim ciljevima.
Koliko je teško paralelno upravljati s toliko projekata i svim ljudima koji sudjeluju na njima?
Na početku sam imala potrebu sve raditi sama – vjerovala sam da je to jedini način da sve bude onako kako sam zamislila. No s vremenom sam shvatila da je prava snaga u povjerenju i ljudima koji dijele istu viziju. Danas bez svog tima ne bih mogla ni približno ostvariti sve što radimo. Naučila sam vjerovati – i ljudima oko sebe i vlastitoj intuiciji. Biti poduzetnica nije samo posao. To znači stalno učiti, prilagođavati se, riskirati, razvijati se – i osobno i profesionalno.
Vaš stil uređenja interijera danas je toliko prepoznatljiv da ljudi traže uređenje “`a la Mikulec”, laska li vam to?
Iskreno, laska mi jako jer to znači da smo uspjeli stvoriti nešto prepoznatljivo i autentično. Radimo s različitim klijentima i u različitim stilovima – od minimalističkog, preko industrijskog, do klasičnog i modernog dizajna. Ipak, ono što najviše zapne za oko i što ljudi prepoznaju jest upravo taj moj potpis. Uvijek naglašavam da ne postoji univerzalan recept za dobar interijer. Moj cilj nije nametnuti svoj stil, nego pronaći ono što je posebno i jedinstveno kod svakog klijenta – i pretočiti to u prostor. Svaki dom koji uredimo mora biti iskren odraz osobe koja u njemu živi. Ako pritom uspijemo unijeti i dašak “Mikulec potpisa”, to je dodatna vrijednost.
Danas je posao dizajnera interijera jedan od najpopularnijih, no kakva je realno ta scena u Hrvatskoj?
Scena dizajna interijera u Hrvatskoj je živahna, puna energije i s velikim potencijalom za rast. Jako me veseli što postoji toliko entuzijasta i mladih ljudi koji žele ući u ovaj kreativni svijet. Međutim, dizajn nije samo estetika i Pinterest inspiracija – iza svakog uspješnog projekta stoji mnogo znanja, iskustva, komunikacije s klijentima i tehničkih vještina koje se moraju savladati. Zato smo i osnovali školu dizajna – kako bismo studentima pružili realan i praktičan uvid u posao dizajnera interijera. U školi ne učimo samo teoriju, nego i stvarni rad na projektima, upravljanje procesima, rad s klijentima i sve što je potrebno da se uspješno uključe u tržište rada. Škola je mjesto gdje se strast spaja s profesionalizmom i gdje se budući dizajneri pripremaju za stvarne izazove.
Kad biste morali izdvojiti najbolji i najgori trend koje smo posljednjih 20 godina viđali u interijerima, koji bi to trendovi bili i zašto?
Najdraži trend mi je povratak klasičnim elementima – štukaturama, rozetama i profinjenim detaljima koji prostoru daju slojevitost i bezvremensku estetiku. Ti su elementi snažan alat u stvaranju interijera koji odiše karakterom i koji odolijeva prolaznosti trendova. Volim kada prostor ima dubinu, kada se u njemu osjeća spoj tradicije i suvremenog promišljanja. S druge strane, manje mi odgovaraju trendovi koji naglasak stavljaju isključivo na formu i reducirane kompozicije, a pritom zanemare osjećaj topline i osobne prisutnosti. Svaki prostor mora zadržati dozu ugode i biti autentičan odraz onih koji u njemu žive. U konačnici, vjerujem u interijere koji uspješno balansiraju estetiku, funkcionalnost i osobnost – jer upravo tada prostor postaje dom.
Na što ste, u poslovnom smislu, najponosniji?
Najviše se ponosim kontinuitetom. Sve ove godine gradila sam svoj put bez prečica, s vjerom u rad, ljude i kvalitetu. Ponosna sam na sve što smo izgradili – emisiju, školu, sajam, agenciju, knjige… ali najviše me ispunjava to što svaki novi projekt dočekujem s istom strašću i energijom kao i na početku. Nikad ne stajem s projektima. Paralelno s radom na knjizi, čim sam vidjela da se taj veliki i zahtjevan projekt bliži kraju, osmislili smo i pokrenuli nešto novo – moj prvi Masterclass. Održat će se samo tjedan dana nakon promocije knjige i zamišljen je kao intenzivan, ali inspirativan program u kojem ću s polaznicima podijeliti svoje dugogodišnje iskustvo iz svijeta dizajna interijera, poduzetništva i vođenja tima.
Koji je plan za sljedećih 20 godina?
U sljedećih 20 godina planiram rasti – i to u svim smjerovima. Profesionalno, ali i osobno. Želim si dati više prostora za pisanje, za nešto sasvim novo i drukčije, posebno prilagođeno mlađoj publici i svima koji vole kvalitetan sadržaj pratiti online, umjesto na klasičnim TV ekranima. Uz to, želim se više posvetiti mentorskome radu, pomagati mladim dizajnerima da pronađu svoj put i razviju svoj stil. Također, želim više putovati, istraživati druge kulture, učiti jezike, upoznavati nove stilove i širiti vidike. No ono najvažnije – ne želim nikad prestati biti znatiželjna. Naučila sam da su najbolja poglavlja u životu ona koja nas iznenade, i zato sam spremna za nove izazove i avanture koje me čekaju.
