Možda je zato ovo i jedan od prvih većih osobnijih razgovora s Ivanom Aldukom, dizajnerom i osnivačem brenda, koji je nakon godina odbijanja medija odlučio djelomično odškrinuti vrata svog doma i svoje privatnosti. NIje bilo lako, ali ovog puta je Ivan pristao, za prvi broj magazina Diva ATELIER.  

Nakon toliko godina izbjegavanja medija, zašto ste sada odlučili pokazati svoj privatni prostor?

Nikada nisam imao potrebu svoj privatni život stavljati na izvol'te te sam kroz medije uvijek i isključivo pričao o sovjim projektima i modi. Ali nakon toliko godina oklijevanja i odbijanja medija ipak sam odlučio djelomično odškrinuti vrata - zahvaljujući vašoj upornosti i mojoj agentici i prijateljiici Sandri koja me gurnula u vatru. Ovaj razgovor u mom domu nema za svrhu kako bi se hvalio ili razmetao, niti kako bih bio napadan, već kako bih pokazao svijet koji se krije iza svakog ALDUK projekta, ali i svijet koji sam stvarao gotovo dvadeset godina života, studiranja i rada u Zagrebu.

U Zagreb sam došao iz malog mjesta, iz Drniša, kao student s cijelim spletom ideja i želja u glavi i samo sa željom da kreativno stvaram. Iz te želje nastala je prva haljina, pa stota, pa brend koji danas mnoge Hrvatice vole. A onda su se, kao neki logičan nastavak, pojavili i drugi projekti, poslovni prostor, kampanje, putovanja, način života i na kraju prostor u kojem živim.

Zapravo, kada danas pogledam sve to, shvaćam da sam na početku mislio da stvaram samo odjeću, a usput sam stvorio cijeli jedan svoj svijet. I ovaj je stan samo njegov nastavak.

Koliko je vaš osobni stil zapravo povezan s ALDUK-om?

Nikada nisam to gledao na takav način. Ja jednostavno tako funkcioniram. U početku sam mislio: zašto baš sve moram zakomplicirati i zašto ne mogu biti kao drugi? Onda shvatiš da je upravo taj tvoj pogled na svijet dragocjen i da je to alat kojim možeš stvoriti čuda, naravno uz puno rada i truda.

Počelo je od dizajna i odjeće, nastavilo se na dizajnu poslovnog prostora, stvaranju svake kampanje i lookbooka na neki svoj, ALDUK način, a onda se prelilo i na odijevanje, putovanja, stil života i sam životni prostor. Kroz sve se proteže neka autentičnost i ja osobno.

Sjećam se kada su mi prijatelji vidjeli nacrte stana. Reagirali su otprilike: „Ti ćeš tu živjeti? Pa to ima metalne rešetke na zidovima!” A onda su ušli u prostor i rekli: „Aha, ovo uopće nije hladno kako se činilo. Ovo si ti.” Mislim da sam ja takav izvana i većini javnosti – pomalo hladan, strog. Ali to je samo opna jednog Raka. Iznutra je druga osoba. Istina, većina ljudi nema priliku upoznati tu drugu osobu. Možda je zato stan zanimljiv. Jer kroz prostor ipak možete vidjeti dio onoga što inače ne pokazujem.

Je li vam bilo važno da stan bude potpuno vaš, a ne samo lijepo uređen?

Jako. Oduvijek sam znao da želim i moram imati svoje. Imao sam potrebu za vlastitim poslovnim prostorom, što je logično, ali i za vlastitim stambenim prostorom. Nikakvi najmovi i borba oko toga smijem li staviti sliku na zid ili će se najmodavac ljutiti.
Svoj sam stan kupio s 31 godinom, godinu dana kasnije nego što je bio zacrtani životni plan. I još uvijek nemam nijednu sliku na zidu. To je ta ironija života. U cijelom se stanu nalaze samo tri fotografije genijalne Mare Milin, od kojih je samo jedna vezana uz modu i moju prvu bridal kolekciju. I te fotografije nisu na zidu, već su samo nehajno naslonjene uz zid. Tu je i jedna slika koju sam sam naslikao u spavaćoj sobi. Kao dizajner znam raditi rukama, bez obzira na to jesu li u njima olovka ili kist.

Kako ste uopće pronašli stan?

Potraga je trajala više od godinu dana jer sam znao što želim, kao i uvijek, a to često nije lako ostvarivo. Htio sam praktičnost lokacije – blizinu prirode, ali i posla koji je u centru Zagreba. Htio sam veliku terasu i privatnost. U jednom sam trenutku znao gotovo svaki oglas na tržištu. Ali isplatilo se. Pronašao sam izvrsne temelje, a onda uz svoju ludu, a ponekad i dosta dobru glavu, stvorio malu oazu i dom. A osjećaj doma puno je više od lijepog stana. Mislim da stvaranje tog osjećaja nije samo na materijalnoj razini, vezanoj uz uređenje interijera, nego i na onoj nevidljivoj, unutarnjoj. Te su dvije stvari povezane i jednako bitne.

I upravo se tu vraćamo na vašu filozofiju dizajna – estetika i funkcionalnost?

Da. Moja osnovna potreba bila je balans estetike prostora i njegove funkcionalnosti. Isto ono što primjenjujem u dizajnu svojih modela u ALDUKU. Mislim da je oboje bitno i da je moguće to postići.

Moje ideje, kojih je bilo na bacanje, u jedan je smisleni koncept uobličio bjeloruski arhitektonski studio FOMR8, čiji sam rad slučajno otkrio i angažirao ih za dizajn prostora, a kasnije i poslovnog prostora. Naprosto, arhitekt je bio dovoljno hrabar za neka rješenja koja sam osobno očekivao i koja su me osvojila. Kada sam u početku dobio nacrte sa sivom ciglom, metalnim rešetkama i industrijskom rasvjetom, većim dijelom stana obojenim u crno, pa čak i podjelom vrata na dvije boje, a tek početne dizajne terase, nisam pola toga razumio na nacrtima. Ali znao sam da to moram napraviti. To je bio prvi korak stvaranja, a nakon toga uslijedilo je višemjesečno mučenje majstora. Ispalo je da mi to ide jako dobro. Nešto sirovo i dalmatinsko probudilo se u meni, a moja sposobnost 3D zamišljanja i pronalaska tehničkog rješenja za neke situacije olakšala je cijeli proces. Stan je zamišljen kao jedna stambena cjelina za poslovnog čovjeka, koja pruža ne samo mir i privatnost već i ugodu modernog života. Kao estetu, bilo mi je bitno da je lijepo, ali u cijeloj sam priči kombinirao i dizajnerski namještaj, najviše talijanski, ali i komade iz masovne proizvodnje ili one koje su moji majstori napravili sami. Nije bitna cijena nečega, već njegova estetska i funkcionalna vrijednost.

Zanimljivo je da je prostor nastao prije osam godina, a i dalje djeluje vrlo suvremeno.

Da, prostor koji vidite nastao je prije točno osam godina i vrlo je malo mijenjan. Ne volim trendove, ni u modi, a kamoli u interijerima. Imam vlastite potrebe i želje pa mi ne treba Pinterest za to. Mislim da je najbolji dokaz upravo moj dom – godinama je isti, nikada nije bio u trendu i nikada nije izvan njega, a i dalje izaziva reakciju.

Danas na tržištu imate ogromnu količinu namještaja i mogućnosti, tako da vjerujem da se uz dobrog dizajnera ili arhitekta može složiti autentičan prostor. Ili, ako imate neki svoj stil – zašto ne? Naravno, da ne budem do kraja pozitivan, potreban vam je ozbiljan budžet za opremanje prostora. Stvari nisu jeftine, postaju sve skuplje i skuplje. Dok je, nažalost, s ljudima vrlo često obrnuto. Ali to je već jedna druga priča.

Što vaš stan govori o vama?

Mislim da se iz prostora može iščitati stil života, mogućnosti i potrebe, pa čak i nečiji karakter. Ja sam dijete kraja osamdesetih koje je odraslo u devedesetima, razdoblju lamperije i kiča. Upravo zbog toga ne podnosim, gušim se u prostorima koji su prenatrpani, konfekcijski ili trendovski. Sve više naginjem životu u nekom betonsko-staklenom paviljonu usred šume koji će imati skrivenu kuhinju, skrivena vrata i jedan ogroman kauč s hrpom lanenih zastora i ambijentalnom rasvjetom, bez televizora. Netko bi to prozvao zatvorom. Ja bih to prozvao idealnim domom. Još da svira neka fina glazba u pozadini i čaša vina – pa gdje ćeš bolje.

Je li vam zato važniji osjećaj koji prostor stvara nego sam predmet?

Apsolutno. Ne vežem se za stvari. Od svega bih se mogao odreći i vrlo vjerojatno jednog dana i hoću. Vežem se za ljude i uspomene. To je puno teže odbaciti. Ali obožavam svoju B&B Metropolitan 14 fotelju, koju obožava i Čarli, moj patuljasti šnaucer, pa je više njegova nego moja. I zapravo u stanu nema puno suvišnih stvari. Isto je i s mojim ormarom. Moja sestra bi rekla: „Pa ti nemaš što obući”, a ja otvorim ormar i vidim hrpu odjeće. Sve je stvar perspektive. Ali osjećaji, emocije i uspomene – to je ono što vas na kraju čini uspješnim ili ne.

Kako onda izgleda idealan dan u tom prostoru?

Neke stvari nemaju scenarij, ali ova ima. Kasno dizanje, kava, doručak jedan i doručak dva pa druga kava. Na terasi, jasno. Ako nema alergije. Kuhanje ručka, trening, odmor uz knjigu ili mobitel. Glazba uvijek svira, uvijek. Večera u dvoje, troje ili više. Na terasi, jasno. I nakon toga čaša ili, bolje rečeno, boca vina. E, to je život i odmor. A ja si to mogu i priuštiti. Samo javim na posao da me taj dan nema – da imam sastanke.

Koliko vam je važan taj mir?

Izrazito. Mir i red su mi bitni za funkcioniranje. Čudan sam ja malo dok stvaram nešto. Tada me se ne smije dirati i tražiti tehničke i ostale informacije. Lutanje tim svijetom kreativnosti nisam do sada uspio objasniti u bezbroj pitanja – odakle vam inspiracija? Pretpostavljam da će tako i ostati.

Isto je i s prostorom. Mora mi dati mogućnost da se isključim od svega. Zato mi je Maksimir toliko važan. Htio sam biti blizu centra i posla, ali istodobno imati prirodu. Taj je park posljednjih osam godina postao pravi dom. A osjećaj doma nešto je sveto što jako teško stječemo, a znači užasno puno sigurnosti i mira.

Čini se da taj mir zapravo postoji i izvan stana.

Da. S godinama je došla neka spartanska posloženost. Imam uži krug ljudi jer, kao emotivni Rak, tražim i volim puno svog osobnog vremena, slobode i mira. Živim sportski. Na trening idem sigurno pet puta tjedno. U početku je to prvenstveno krenulo kao trening za glavu, a postalo je način života. Danas čak i na mnogobrojnim putovanjima obavezno odradim trening, i ako sam mrtav umoran. Spartanski.

Putujem jako puno i to me ispunjava, energetski čisti. Najveći mi je „rehab” odlazak u Alpe, što radim već godinama dva puta godišnje. Iako sam pravi Dalmatinac iz Dalmatinske zagore, čvrsta i ponekad surova karaktera, volim planine. U tome neizostavno uživa i Čarli.

Od gradova svakako moram izdvojiti Milano, koji mi je gotovo drugi dom. U njega baš idem ponovno. Ima nešto čarobno što me privlači tom gradu mode, umjetnosti i posebnog stila života.Posebna je ta Italija. Mislim da sam ja stilski kao dizajner blizak upravo talijanskoj estetici.

Kakav je vaš odnos prema luksuzu?

Luksuz i skupo dvije su odvojene stvari. Skupe su dizajnerske torbe, ali nisu pokazatelj luksuza, već marketinga, pomodnosti i ponekad nedostatka vlastitog identiteta, kako životnog tako i stilskog. Luksuz je ono što ne viče na sav glas.

U modnom smislu, mi kao ALDUK smatramo da je upravo naša mogućnost izrade haljine po mjeri s personalizacijom, u trenutku kada doslovno više gotovo ne postoje zanati koji to rade, na privatnom terminu – modni luksuz koji sve rjeđe možemo sresti na tržištu. Životni luksuz je osjećaj mira u sebi i osjećaj da ste iz tog dana izvukli maksimum, mogućnost ispunjenja neke vlastite želje ili potrebe.

Poslovni luksuz je nemoranje prekovremeno raditi i umirati na tom poslu kako biste javnost zagađivali pričom kako radite po dvanaest sati dnevno. Ako radim toliko – pa i nisam baš nešto uspješan, zar ne?

Kada govorite o tome, zapravo govorite i o ALDUKU.

Naravno. ALDUK je nekada bilo samo moje čudno prezime, a sada je postao brend, ime koje su ljudi čuli i koje povezuju s modom. Dokaz tome je što većina klijenata mene osobno ni ne skuži u showroomu, već misle da sam zaposlenik, ali znaju za moje prezime.

Upravo je to i bio moj cilj.

Nikada nisam htio biti javna osoba. Htio sam predstaviti svoj rad javnosti. Balans toga mi je bio važan. Nekada sam ga mukotrpno stjecao, a sada jasno odlučujem o svakom segmentu. U kreativnom i poduzetničkom smislu ALDUK je produžetak mene, mojih osobina i mojih odluka. Uvažavam savjete i mišljenja, slušam i cijenim, ali oduvijek osobno donosim odluke i iza dobrih i iza loših uvijek stojim. Nije život samo put od beneficija, već i od odgovornosti.

A koliko ste se putem morali mijenjati?

Promjena je ključan znak vitalnosti i inteligencije, kako osobne tako i profesionalne. Kako biste ostvarili svoje ciljeve, želje i potencijale, morate se mijenjati. Promjena u modi, a da pritom zadržite prepoznatljivost, ključan je segment svakog projekta.
Nije uvijek lako svakih šest mjeseci složiti novu kolekciju, ali to vas nitko ne pita. Javnost često misli: mi se igramo bojama i tkaninama. A mi smo kreativno zanimanje koje bez proizvodnje i plasmana nema budućnost.

Kada sam krenuo, nisam imao pojma što radim i kamo idem, ali znao sam što želim i što moram. Nisam imao plan B ni zaleđe da mama i tata pokrivaju moj poslovni pokušaj života. Ta situacija, koliko god bila teška, bila je i izuzetno poticajna. Nemate luksuz da ne uspijete. Upravo je to neimanje luksuza zahtijevalo prilagodbu iz situacije u situaciju i put prema stvaranju nečega.

A jeste li na tom putu puno griješili?

Naravno. I dalje geške revno činim i nije me briga. Nešto činim, mičem se, stvaram, radim, a na tom je putu logično da napravite i neke pogreške, prekinete neke odnose i slomite nečije iluzije. Pa to je život, ne posao. U sebi imam nostalgije i autorefleksije, puno, jer nastojim ne ponavljati pogreške - ali dajem časnu riječ da ću i dalje u životu napraviti puno sanja.

Ipak, danas djelujete kao čovjek koji je dosta dobro posložen.

Trebalo je proći neke grozne životne lekcije i neprospavane noći kako bih shvatio tko sam i što sam, što me definira, a što i tko me krade. Nije bilo lako, ali sada puno lakše dišem, puno lakše stvaram i živim. Nekada mi ljudi kažu da se zezam i da sam neozbiljan, a ja projekt napravim kao od šale i već godinama bilježimo pozitivno poslovanje i rast.
Možda sam upravo zato danas mogao pokazati i ovaj prostor. Jer on nije samo interijer. On je rezultat svega što sam do sada naučio o sebi.

Dakle, kada biste morali objasniti što je zapravo dom?

Stvoriti lijep stan i stvoriti lijep dom nije ista stvar. Interijer mora odražavati vas, vaše želje i potrebe. Vi se u njemu morate osjećati dobro, ne zarobljeno. To vam je kao i loša veza – mislite da je divno, ali gle čuda, nije baš. Mislim da nema univerzalnog odgovora kako neki prostor mora izgledati.

Kada biste danas imali neograničen budžet, biste li napravili nešto potpuno drugačije?

Da imam neograničen budžet, ne bih kupio stan, već zemljište i izgradio kuću.

Kakvu?

Pa gle, izazivala bi reakcije jer ne bi bila tipična, ali imala bi osjećaj doma.
Možda se takvo što i dogodi. U glavi se uvijek nešto kuha, a promjena je, kako smo zaključili, ključ životne i poslovne vitalnosti.

Što vas danas najviše inspirira?

Doslovno me sve inspirira. Sve me to i puni i ponekad prazni. Živimo u svijetu previše mogućnosti i premalo autentičnosti. A ako se usudite biti svoji, onda ste – drski i čudni. Ja mislim da je jedino ispravno živjeti po svome. Selo će uvijek nešto pričati, što god vi napravili ili ne napravili. Kao netko tko je odrastao između lamperije i tabletića i uz zvonku poruku „što će selo reći”, moram vam iskreno na to dodati: Pa neka priča. Ima i o čemu.