Mijenja li se s godinama ono što želite istraživati kroz slikarstvo ili neke opsesije jednostavno ostaju iste?
Mijenjaju se interesi i teme, ali glavni motor i motivacija isti su od prvog dana. Što je dobra slika i kako ju naslikati?
Postoji li neki univerzalni detalj koji vam neće dosaditi u radu?
Ljudsko lice. Portret je najosnovniji motiv u slici i crtežu, star kao i sama umjetnost, i sve što vas može zanimati o nekome kao slikaru vidjet ćete u načinu i razini na kojoj slika portret.
Kako izgleda vaš kreativni proces? Odakle crpite inspiraciju?
Iz života, otkuda dolazi sve u umjetnosti. Nekako sazrijevanjem stvara se set životnih vrijednosti koji, osim moralnog kompasa, služi i kao inventar tema kojima se želite baviti u slikarstvu. Poanta je da se želite baviti esencijalnim pitanjima i temama života. Ukoliko ne adresira život i smrt, vjerojatno nije umjetnost. Postoji li neka izložba ili projekt iz dosadašnje karijere koja vam je posebno draga? Puno bih lakše izdvojio izložbe koje su me posebno iscrpile i testirale granice moje volje. No gledano unatrag, sve ih manje-više volim. Slike koje su ostale podsjećaju me da je prošlost stvarna i da su trud i posvećenost kojima sam te cikluse radio bili ozbiljni.
Kada sam zakoračila u vaš atelje, posebno me oduševio rad The Weight, kojeg jednostavno nisam mogla prestati gledati. Možete li nam reći nešto više o njemu?
The Weight je pjesma američke pjesnikinje Linde Gregg. Bolje da ju ne opisujem jer bih ju samo umanjio, a koga zanima, lako će ju pronaći na webu. Za mene je izuzetno važna. Pročitao sam ju u trenutku kada su točno ti stihovi sjeli u mene kao najveća i najvažnija istina, preklopivši se zrcalno s mojim životom. Otada je živjela u meni do trenutka kada sam u prizoru bazaltne magme, tekuće rijeke lave, našao savršen vizual, kontrapunkt stihovima. Nastala je ljubavna slika, moja posveta najvažnijoj stvari koja u ovom svijetu neće ostaviti ni najsitniji trag.
Pred vama je izložba u Meštrovićevu paviljonu – kakav je osjećaj pripremati radove za prostor koji sam po sebi nosi toliko snažnu povijest i simboliku?
Osjećaj je dobar i izazovan. U svojim počecima sam izlagao u donjem prostoru paviljona davne 2009. Dvadeset godina kasnije proći će između i prostor u koji sada ulazim nemjerljivo je unaprijeđen trenutnom obnovom. Nedavno sam imao priliku vidjeti radove u tijeku i potpuno sam zanijemio zahtjevnošću i razinom izvedbe novog paviljona. Moja izložba na stranu, mislim da ćemo ovom obnovom dobiti zgradu i izlagački prostor jedinstven u Europi. Imam samo riječi pohvale cijelom upravnom timu i izvođačima.
Može li prostor promijeniti značenje umjetničkog djela? Drugim riječima, hoće li ista slika u ateljeu i u Meštrovićevu paviljonu „govoriti“ na drugačiji način?
Iako jako volim slike gledati u životnim i radnim prostorima, među ljudima, gdje na svojim zidovima postaju dio općeg ambijenta i time neizostavni dio naših života. No ista slika izložena u izlagačkom prostoru, ogoljenom i bez distrakcija, stoji u svom punom potencijalu, ogoljujući sve svoje potencijalne prednosti i mane. Najviše pažnje publika će joj pružiti upravo u tom kontekstu, tako da su izložbe jedino mjesto gdje pokazujete sve što ste kao autor mislili i stvorili. Nakon izložbe slike odlaze svojim putevima i dobivaju nove samostalne živote, neovisne o autorovim stremljenjima. Zato je meni kao autoru super na kraju višegodišnjeg rada na projektu vidjeti sve radove na skupu u prostoru izložbe. Pruža mi osjećaj završetka, što je jako važno kako bi se novi projekti mogli započeti.
Kako gledate na današnju umjetničku scenu – je li mladim umjetnicima danas lakše pronaći publiku ili je, paradoksalno, zbog količine sadržaja teže biti primijećen?
Mislim da im je teže. Današnje vrijeme je, rekao bih, ciničnije. Kriteriji su se toliko raspršili da praktički ne postoje, što rezultira stanjem teške relativizacije svake vrijednosti. Mladi ljudi ne mogu učiti i napredovati u kulturnoj klimi gdje svatko za sebe bira što će se uopće zvati umjetnost. S druge strane, istinski umjetnici su se rađali i razvijali nevezano i bez pravila sistema, jednako kao i u njima. Najbolji će uvijek naći publiku i tako je od početka.
Kada biste danas mogli birati bilo koji muzej ili galeriju na svijetu u kojoj biste voljeli imati samostalnu izložbu, koji bi to prostor bio?
Nije pretjerano važno. Ne postoji idealan prostor kao što sasvim sigurno ja nemam idealnu sliku. Tako da se ne bih s tim puno zamarao. Svoj razvoj promatram pomalo u čudu, da već dvadeset godina provodim život slikajući i da postoji publika koja to podržava. Nisam niti u jednoj sekundi to uzeo zdravo za gotovo. Sve ostalo mi je nekako sekundarno.
Kada biste mogli razgovarati sa Zlatanom s početka karijere, što biste mu danas rekli?
Apsolutno ništa. Iskoristio bih priliku i pitao ga živim li i radim li još uvijek po idealima s kojima sam krenuo.
Otvori KEKS Pay
