Proputovao je svijet, radio u Etiopiji. Mirovati ne može ni u mirovini

Prošlo je već četrdeset pet godina otkako je diplomirao na Poljoprivrednom fakultetu i sedam više da se oženio. No on i danas sa sedamdeset i tri ljeta na plećima na svojoj Hondi od 125 kubika potegne na susrete bajkera.

– Kata više neće sjest’ na motor, a ja malo odem – izgovara Đuro Kadić pokazujući nam “pilu”.

S posla u njivu

Pospremio ju je u Našicama, na imanju nedaleko od jezera Lapovac, gdje sa svojom životnom družicom i živi.

Kadić je mirovinu stekao radeći kao glavni tehnolog u Hani u obližnjoj Koški, ali baš kao što nekoć nije imao mira pa je punih dvadeset pet godina nakon posla slavonskim cestama traktorom odlazio u 63 kilometra udaljene rodne mu Gundince kako bi obrađivao zemlju, a zatim se istim putem u gluho doba vraćao kući, tako ni u mirovini Đuro ne miruje.

– Dao sam se u voćarstvo ima petnaest godina. Na jedanaest smo hektara posadili jabuke, šljive i višnje. A kad u voćarstvu imaš jedanaest hektara, to je kao da u ratarstvu imaš više od sto – izgovara dok mu pogled luta k zapuštenom zemljištu nedaleko od kuće pa komentira kako bi bilo dobro kad bi to mogao dobiti, da radi.

Kaže nam da je dopredsjednik ovdašnje udruge voćara te da je predsjednik povjerenstva za dodjelu zemlje, ali samom sebi nikada ništa nije dao. Njegovi nasadi “razbacani” su po okolnim selima – u Jelisavcu su šljive, u Velimirovcu jabuke, a višnje u Markovcu.

No, nije voćnjak jedina Katina i Đurina “briga” jer obrađuju još 16 hektara na kojima imaju kukuruz, pšenicu, krumpir i grah.

U poljoprivrednoj proizvodnji Kadićevi idu ukorak s vremenom, koriste najsuvremeniju tehnologiju, što rezultira prinosima pa su rezultatima i te kako zadovoljni. Lani su imali oko 400 tona jabuka, prinos šljiva bio je 50 tona po hektaru, ubralo se i 20 tona višanja. Imaju Kadićevi i oko 75 tona kukuruza, 50 tona pšenice, dvije tone krumpira, pet tona sjemenske pšenice. Imaju sušaru pa u njoj suše voće i ručno spakiraju oko 500 kilograma čipsa od jabuka i 400 kilograma šljiva. A u Nizi na gospodarstvu obitelji Jug njihovo se voće prerađuju u sok. Kata i Đuro roditelji su dviju kćeri – Marije i Katarine, koja s obitelji živi u inozemstvu. Marijin suprug Ivica Devald ima obrt za pružanje usluga pa je s puncem udružio snage, a upomoć djedu priskaču sinovi Devaldovih Mario i Luka.

– Voćnjak mora biti kako treba ili ga neće biti. Ako ne možeš raditi kako treba, bolje ni nemoj – izgovara Đuro Kadić vodeći nas među svoje jabuke.

Da bi bio sretan, sadi ruže

Uzgaja sorte jonagold, zlatni delišes, idared, gala, granny smith i fuji kiku. Na veliko prodaje Agrofructusu u Donjem Miholjcu i Frutariji iz Lipika, dio ode na “punktu” u šljiviku, nešto ostavi sebi, nešto podijeli... Za kilogram prve klase dobije 2,10 kuna, druga klasa za proizvođača “vrijedi” dvije kune, a industrijsku naplate po kunu i pol.

– Meni su najbolje one jabuke koje lijepo rode – kaže zastajkujući pokraj meteopostaje u voćnjaku koja, osim što prati vremenske prilike, temperaturu tla, vlagu lista... signalizira i na moguću pojavu bolesti pa se tako na vrijeme mogu poduzeti preventivne mjere, što u konačnici dovodi do korištenja manje sredstava za zaštitu. Za voćke Kadićevi imaju sustav navodnjavanja kap po kap, a sve je natkriveno mrežama za zaštitu od tuče. Napravili su i veliku lagunu za navodnjavanje u koju se pumpa voda koju koriste nakon što se smiri i zagrije, a željezo staloži:

– Nikada nismo unutra stavljali ribu, a ima je – govori te objašnjava da su se ribe “stvorile” tako što su ikru slijepljenu na perju ovamo donijele patke.

Pokraj lagune je promatračnica s koje se vidi cijeli voćnjak, a u njezinu je podnožju sobica s krevetom, gdje Đuro ponekad prilegne, da se malo odmori.

Na početku svakog reda u Kadićevu voćnjaku posađena je po jedna ruža. Đuro nam spremno govori zašto je to tako:

– Ako hoćeš biti sretan jedan dan, zaljubi se. Ako hoćeš biti sretan tri dana, oženi se. A ako hoćeš biti sretan cijeli život - sadi ruže - smije se vitalni umirovljenik vodeći nas iz jabuka, u kojima je njegov zet Ivica radio na traktoru, ka šljiviku.

–Bio sam u Szigetu, vidio tamo jedan krasni šljivik i rekao samom sebi: moj će biti ili takav, ili bolji. Ili ga neće biti - ponosno pokazujući stabla stenlijevke, čačanke ljepotice i čačanke rane kaže.

Šljive je posadio na žici, pokazuje dodavši i kako voće kalemi deset centimetara iznad tla jer u suprotnom buja, a ne rodi.

– Dobre su kao konzumne, za sušenje, džemove i, naravno, rakiju

Ispričat će nam Đuro još i kako je proputovao svijetom, šesnaest mjeseci radio u Etiopiji na uvođenju novih tehnologija. Na njegove planove da im treba još i danas on i njegova 76-godišnja supruga potegnu do svojih Gundinaca. I danas oboje marljivo rade, on je vrlo često za upravljačem jednog od svojih pet traktora, a svaka jabuka nekoliko puta prođe kroz Katine vrijedne ruke kojima samo odmahuje kad njezin neumorni Đuro govori što bi još sve htio raditi.