Sve dok Europska komisija nedavno nije odlučila da i hrvatski vinari smiju koristiti naziv teran (doduše na etiketi ispisan malim slovima), uz oznaku Hrvatska Istra, oni su svojim kupcima prodavali boce tog vina na kojima je pisalo terra mia.
– Dolazili su i Slovenci, tražili teran pa smo im morali objašnjavati zašto se drukčije zove. Izgubili smo zbog komplikacija oko naziva, ali idemo dalje – izgovara istarski vinar Franco Dešković iz Kostanjice, malenog sela u općini Grožnjan.
Teran se u njegovoj obitelji proizvodi generacijama, za njega su dva puta dobili zlatnu medalju, baš kao i za malvaziju. Zlatni je i sivi pinot Deškovićevih.
– Sve što smo dali na ocjenjivanje na ovogodišnjoj Vinistri bilo je nagrađeno – dodaju Francova braća Giuliano i Maurizio dok se njihova sestra Giuliana Krevatin Dešković zadovoljno osmjehuje.
Deškovići prave i muškat, cabernet franc, refošk, chardonnay i rose. Osim vina, kojeg ovisno o urodu godišnje imaju između 600 i 800 hektolitara – Deškovići proizvode i ekstradjevičansko maslinovo ulje, također puno puta nagrađivano. Godišnje naprave oko 2500 litara. Imaju više od tisuću stabala maslina sorti leccino, istarska bjelica, pendolino, frantoio, carbona i buža.
Tisuću i petsto sati u rezidbi
U kušaonicu u svom seljačkom domaćinstvu Deškovići mogu smjestiti pedesetak gostiju, u starinsku salu još tridesetak. Serviraju im istarske specijalitete poput ombola, pršuta i kobasica koje sami proizvode. Drže i kokoši, 15 svinja i 20 krava, trenutačno imaju i desetak telaca. Hranu za životinje ne kupuju jer obrađuju oko 90 hektara zemlje – što je za uvjete u Istarskoj županiji velika površina – od čega 16 “otpada” na vinograde. Izračunali su da godišnje samo u rezidbi odrade 1500 sati. Deškovići uzgajaju još i voće i povrće, a na svom imanju imaju i tri ponija.
– Delamo, delamo. Nema tu vremena ni za godišnji ni za bolovanje – kaže Franco pa ga pitamo kako to da ih žene već nisu ostavile kada ih zbog silnog posla ne stignu nikamo izvesti:
– Ćemo, ćemo – na putu prema kuhinji dobacuje njegova Fiorela.
– Uvijek mislim, trebalo bi se sad malo smirit. I tako godina prođe. Ma, ako se zaustavimo, bojimo se da će sve stati. Ni sam ne znam kad ujutro ustajem – govori Franco Dešković, i ne pomišljajući da je trebao živjeti i raditi drukčije.
Braća su se podijelila tako da je Franco majstor za vino, Giuliano je zadužen za brigu o životinjama, a Maurizio se brine o održavanju strojeva. Ženski dio obitelji, uza poslove u polju, ima posla preko glave u kuhinji. Mlađi su raštrkani po konobi, masliniku... – kako već gdje treba uskočiti. Zato što ne stignu sve sami, Deškovići u stalnom radnom odnosu imaju zaposlenika iz obližnjeg Motovuna. Uzimaju i sezonce.
– Birokracija sve iskomplicira i uzima vrijeme. Ja bih radije u polje i vinograd nego se bavio papirima, vodio evidencije ulaza i izlaza... Ma, čuda – izgovara Franco Dešković čija obitelj broji 25 članova.
Najmlađi je Thomas, još beba. Kad nabrajaju imena svih Deškovića – a osim već spominjanih, tu su još Tatiana, Ketrin, Lara, Stiven, Ada, Suzana, Alessandra, Patrick, Marco, Barbara, Alen, Michelle, Emily, Lari, Kristina, Robi, Gabriel i Alen – i sami se zamisle, da koga ne izostave, pa i ne čudi što je Franco na prvu kazao da ih je u obitelji “samo” petnaest.
– Najviše se na našem domaćinstvu traži teletina ispod peke. Uz domaće turiste najbrojniji su Talijani i Slovenci, ima Nijemaca i Austrijanaca. Osim na kućnom pragu, naša se vina prodaju u restoranima u Istri, Dalmaciji, Rijeci, Zagrebu... – nabraja Franco Dešković, majstor za peku.
Uz dobru hranu i piće, ali kako Franco kaže i dobre cijene, gosti im se rado vraćaju, a vrlo često put Kostanjice – gdje je nekoć bilo šest stotina žitelja, a sada ih je 36 – pošalju i prijatelje, do agroturističkog imanja obitelji Dešković s čije terase pogled puca na srednjovjekovnu utvrdu Motovun. I gdje je sva hrana, bez iznimke, domaća, pa i kruh koji peku vrijedne domaćice. Posjetiteljima svog gospodarstva smještenog uz cestu, na uzvisini opasanoj vinogradima i maslinicima, koji kane ostati na objedu Deškovići savjetuju da im je najbolje naručiti se, a kako doći do njih, objasnili su na internetskoj stranici vina-deskovic.hr.
Obavezni tečajevi
Gostima će ispričati da je tradicija bavljenja poljoprivredom u njihovoj obitelji duga barem stotinu godina. Nekoć su stari vino proizvodili samo za sebe, s vremenom su sadili sve više loze, proizvodili sve više vina i logično je bilo da ga počnu prodavati. Danas u svom podrumu imaju bačve kapaciteta od po 16.000 litara. Sredstva iz vinske omotnice namijenili su za veću prešu, etiketirku, drvene bačve...
No, bez obzira na to što od poljoprivrede žive generacije, morali su ići polagati sve moguće tečajeve, pa i za vinare. Ne mogu se baš pohvaliti da su naučili nešto što već nisu znali...