Drvene klupe ispred stoljeće stare kamene kuće punile su se gostima koji su sjedali za stolove u hladu maslina. Nikola Simić bio se uzvrtio oko peke. Njegova supruga Stefi stajala je za štednjakom u kuhinji što se naslanja na stari dio kamenog zdanja i kuhala.
Vidjeli kod Istrana
Sedmogodišnja Nikol, najmlađe od četvero djece Simićevih, trčkarala je između maslina malo do ljuljačke pokraj koje je pješčanik, malo do užeta za ljuljanje. Oko njezinih nogu motao se ljubimac i čuvar Nero.
– Uh, mislio sam da će danas na večeri biti samo dvoje gostiju. Toliko ih se najavilo – izgovorio je 56-godišnji Nikola pa produžio do kuhinje, u pomoć supruzi, jer turisti su te večeri “kapali” na njihovo seosko domaćinstvo smješteno u rajskom vrtu Sredozemlja, gdje je Svjetska zaklada za prirodu uvrstila otok Lastovo.
Nikola Simić nositelj je Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Podanje, koje se nalazi u jednom od ponajvećih otočkih polja – Prgovu polju. Obitelj se bavi maslinarstvom, povrtlarstvom i stočarstvom, a 2006. otvorila je prvo seosko domaćinstvo na Lastovu. Struju nemaju, solarna ploča od jednoga kilovata nije bila dovoljna, pa električnu energiju crpe iz agregata. Odlučili su se za seoski turizam gledajući na televiziji kako to rade domaćinstva u Istri. Tri je godine njihovo gospodarstvo bilo jedino na Lastovu.
– Radili smo fenomenalno – kažu supruzi.
Hrana koju gostima serviraju spravljena je od ekoloških namirnica. Sami ih proizvode i pripremaju na tradicionalni način.
– Stefi je majstorica za začinit’ peku – hvali suprugu Nikola, čiji je pak zadatak pobrinuti se da hrana bude savršeno ispečena.
Sudeći po tome da im se gosti rado vraćaju, čini se da u tome itekako uspijevaju.
Poljoprivreda je tim marljivim otočanima u krvi odmalena, jer su se njome bavili i njihovi preci. Simići trenutačno obrađuju oko 1,5 hektara zemlje. Nikola kaže da bi je htio okrupniti, ali mu to ne uspijeva, prije svega zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa.
– Moji su priko dvista godina radili na ovoj zemlji, tu je moj dida ubo masline, a sad ispade da je zemja crkovna – priča Nikola.
Da bi pokraj kamene kuće koju je dobio u nasljedstvo mogao imati nešto veću parcelu, jedan je komad zemlje zamijenio sa susjedovim. Tako se sada pokraj domaćinstva nalazi ograđeno dvorište s kokošima hrvaticama čiji muški potomci završavaju pod pekom. Simići obično imaju desetak ovaca, pasmine dubrovačka ruda, no trenutačno se to njihovo stado svelo na samo dvije životinje. Od deset koza ostale su tri.
– Prolitos su stradale od bolesti plavoga jezika. Samo je ovo ostalo – sliježe ramenima Simić.
Morat će, kaže, kupiti i ovce i koze, pa ih trajektom dopremiti do Lastova.
Simići drže i svinje, poviše stare kuće. Tu su i dva janjca.
– Stefi je šefica domaćinstva, ja sam zadužen za motiku – kaže Nikola nabrajajući što sve sade:
– Imamo balančane (patlidžane), tikvice, krumpir, kupus, blitvu, dinje i pipune (lubenice), bob, slanutak, leću, raštiku, pome (rajčice)...
Sin Kristijan (22) školovan je za biljnoga tehničara i roditeljima uskoči u pomoć. Lucija ima devetnaest godina i u Splitu završava ekonomsku školu. Iako je prometna povezanost Lastova s kopnom loša, otočanima je lakše doći do Splita nego do županijskoga središta Dubrovnika. Najstariji sin Simićevih, Antun, radi u HV-u, no po očevim riječima i nadanjima, ponajviše je izgleda da upravo on jednoga dana nastavi obiteljski posao.
Napojnice daju i Česi
Što i kako dalje, Nikola Simić odavno je smislio. Htio bi napraviti podrum za vino, iznad stare kuće podići potkrovlje i ondje urediti osam soba u koje bi smještao dvadesetak osoba koje bi tu dolazile u berbu grožđa i maslina.
– Za noćenje i doručak naplaćivao bih 200 kuna. Tako bih goste mogao imati šest-sedam mjeseci pa bi seosko domaćinstvo moglo opstati – govori Nikola o planovima.
Samo, da bi to ostvario, morao bi u komadu imati tri hektara zemlje. Kako sada stvari stoje u zemljišnim knjigama i glavama pojedinaca, do te će zemlje Simići teško doći.
Sve nedaće koje im nameće birokracija gosti obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Podanje neće iščitati na licima njegovih vlasnika. Stefi i Nikola pred njih izlaze s osmijehom, zastanu, popričaju, baš onako domaćinski. A u noći, kad tišina na otoku netaknute prirode postane još veća, iz gospodarstva Simićevih začuje se pjesma...
– Gosti nam se vraćaju – kažu Simići.
Valjda se glas o tome da se ovdje dobro jede za razumnu cijenu poput lahora proširio otokom... A možda su čuli i da su na ovom domaćinstvu napojnicu ostavili i turisti koje većina javnosti doživljava kao one koji na ljetovanje ponesu ama baš sve, da ne bi potrošili koju kunu.
– Jesu, ostavili su nam napojnicu i Česi – potvrđuje otočanin Nikola Simić.
>> Pogledajte HRT-ovu reportažu: U suradnji s prirodom samo svježe i autohtono na OPG-u Podanje
>> Moderni svinjogojci iz Slavonije: Nisu imali ušteđevinu, njive su kupovali minusom na tekućem
>> Salatu nisu znali ni složiti u gajbu, a sad uzgajaju 500 tona raznog povrća
>> Ostali su na cesti s dvoje djece i prihvatili se posla koji nisu znali