Ja to volim i ne smatram to prevelikim teretom. Isključim televizor i uključim mozak i srce i radim, kaže Slavica Marušić iz Podcrkavlja, čija je okućnica proglašena najljepšom u tradicionalnoj akciji Turističke zajednice područja Slavonski Brod – Posavina.
Da je nagrada zaista otišla u prave ruke, jasno je svim prolaznicima koji redovito zastaju i uživaju u pogledu na dvorište njezine obiteljske kuće u brodskoj Ulici Hrastić. Prije je nasuprot njihovoj kući radio i ugostiteljski objekt iz kojeg su gosti često dolazili k njima, divili se i fotografirali.
Okućnica se proteže na oko 4000 četvornih metara, a može se podijeliti u nekoliko cjelina. Sve je uređeno i podšišano.
Za Slavicu je normalno da ujutro rano izađe iz kuće i vrati se navečer. Sve što vidi i što joj se svidi pokušava posaditi i uspije joj. Ništa nije rađeno planski, nego spontano. Ona u sebi stvori sliku i radi po njoj. Nikad se nikome nije požalila da joj je naporno jer sve radi iz ljubavi. Želi da njezina brojna rodbina i svi koji joj dođu u goste mogu uživati u ljepoti i šarenilu njezina prekrasno uređenog vrta.
Kako sama kaže, nije imala pojma o akciji. Samo joj je kći jednom prilikom rekla da je neka žena stala ispred njihove kuće i slikala dvorište. Pomislila je: "O. K., nešto joj se svidjelo". Tek kasnije, kad su je nazvali i rekli da je dobila nagradu, otkrila je da je ta žena bila iz Turističke zajednice.
– Ja ništa ne radim zbog drugih ili zbog nagrade, nego zbog sebe. Jednostavno uživam u tome. Ne razmišljam ni o kakvim problemima, nego samo o tome kako da to sve skupa formiram i uredim da bude lijepo i ugodno. To je priroda, to me veseli i daje mi snagu – nastavlja Slavica.
Supružnici Slavica i Mato Marušić ove godine slave 50. godišnjicu braka, a kuću se sagradili 1980. Okućnicu uređuje više od 30 godina. Ispočetka, kada su se tek uselili, oko kuće je bilo blato. Odlučili su prionuti poslu i počeli uređivati okućnicu, ali pomalo, jer nisu baš imali ni novca. Najprije su posadili ružu, pa jedan grm, pa drugi... Danas njihova okućnica stvara prekrasnu sliku.
S poslom u dvorištu krenu tijekom proljeća, a cijele godine to zahtijeva kontinuiran rad, čak i zimi, kad se orezuju grmovi. Stalno se nešto orezuje, zalijeva, oblikuje...
Jedan dio dvorišta služi za doček gostiju, odmor i druženje, a drugi su prilagodili djeci i njihovoj igri. Imaju fontanu, orah, vrbu, visoke i okrugle čemprese, zlatnu kišu, Isusov trn, patuljaste breskve, maline, jagode, od cvijeća begonije, lize, tzv. suze Majke Božje, ali i malo dječje igralište s toboganom, ljuljačkama, klackalicom...
Imaju devet unuka, koji su doduše uglavnom već veliki, ali i sedam praunuka, koji uživaju u igri u "svom" dijelu dvorišta.
Sve bi, smije se Slavica, bilo još ljepše da labrador Don svako malo nešto ne raskopa i ne uništi. Uz njega, tu su još dva ljubimca, maltezer Boni i mačak Cicko, koji su, srećom, puno mirniji.
Sa stražnje strane je vrt s plastenikom, oko kojeg također treba dosta raditi. Najvažniji je svakodnevni rad.
– Svi misle da je održavanje ovakve okućnice dosta teško i zahtjevno, ali zapravo i nije ako idete po redu. Treba redovno zalijevati cvijeće, pokidati ono što se osušilo, kositi, ali sve to postane normalno. Ako vidim da je trava na nekom mjestu malo više izrasla, uzet ću škare i odrezati je. Važno je samo ne zapustiti, da se ne biste morali vratiti na početak – objašnjava Slavica.
Prema njezinim riječima, u svemu je najvažnija ljubav prema biljkama i prirodi. Svoju tvrdnju ilustrira primjerom. Naime, Slavica je cijeli život kućanica i voli kuhati, ali nikada nije voljela peći torte i kolače. Kad su djeca bila mala, pravila ih je, ali nikada ih nije jela. Kad bi morala, ispekla bi ih i danas, ali pitanje je, kaže, bi li ti njezini kolači bili jestivi, jer ona nema želju to raditi. S druge strane, obje njezine kćeri izvrsne su u pripremanju slastica, iz čega proizlazi da se svatko treba posvetiti onom što mu leži i što voli.
– Biljka je također živo biće. Ako joj prilazite i njegujete je s ljubavlju, ona napreduje, a ako to radite samo zato što morate, rezultati neće biti dobri. Najgore je kad nešto radite samo zato što morate – ističe Slavica.
Suprug Mato ratni je vojni invalid, a nekada je radio u Đuri Đakoviću kao elektrozavarivač u proizvodnji tenkova. Danas je tenkove zamijenio cvijećem. Prekrasno uređen vrt i njemu je najbolja terapija i bijeg od stresa. Iako ima problema s nogom, i on daje svoj obol u uređivanju. Nedavno je kupio samohodnu kosilicu pa, dok Slavica kosi, on ošiša ono što ona ne može dohvatiti. Rad u vrtu preporučuje svakome tko se želi odmaknuti od stresne svakodnevice. Ispočetka je samo ona inzistirala na uređivanju vrta, ali s vremenom je i njen suprug to zavolio.
– Većinu vremena provodimo ovdje, jako nam je lijepo i uživamo. Ne bih mijenjao ovo naše dvorište za peterosoban stan. Meni je noga stradala u ratu i svake godine sve mi je teže, ali nastojim pomoći koliko mogu. Malo radim, malo sjedim, pijem kavu i tako. Imamo vremena i ne žuri nam se – kaže suprug Mato.