– Na ovom gruntu drugo nije postojalo – kaže 35-godišnji povrtlar Bojan Korpar-Japek, a njegov otac Pavao kima glavom dok mu pogled luta prema “moru” iznikle salate.
Kao klinac dojio krave
Poljoprivreda eto već generacijama hrani ovu obitelj iz Grede, malenog sela u općini Maruševec u kojem se pola ulice nalazi u jednom, a pola u drugom selu pa dva prometna znaka – svaki s druge strane ceste – s različitim nazivima mjesta djeluju poprilično zbunjujuće. Na tu se opasku Korparovi samo nasmiju. Ono što njima bode oči jest to “da je puno polja neobrađeno jer ljudi kažu da im je neisplativo”. – Kao klinac sam krave hranio i muzao, bavili smo se stočarstvom i povrtlarstvom. Svaka je kuća nekaj delala i imala barem jednu kravu. Sad ih imaju tri domaćinstva – ističe Bojan te dodaje kako ovaj kraj ubija depopulacija i da je odavde mnogo ljudi otišlo u Njemačku.
– Preveć dugo smo u tome da bismo mi nekam išli – domeće njegova supruga Kristina, s kojom ima troje djece – četverogodišnju Leonu, šest godina starijeg Martina i petnaestogodišnjeg Emila, nasljednike koji će zacijelo jednoga dana nastaviti stopama roditelja jer im i sada rado pomažu, kad god su u prilici. Odlazak Korparovima zapravo nije ni padao na pamet. Puno rade, žive skromno, ali pristojno. I na svome su. Sve što imaju stekli su sa svojih deset prstiju, bez ikakvih kredita. – Može se od poljoprivrede živjeti. Kad svi odete na godišnji, mi delamo da imate kaj jesti na moru – smije se Bojanov otac.
Uzgajaju tridesetak vrsti salata
Na 6,5 hektara vlastite zemlje Korparovi uzgajaju tridesetak vrsti salata – kristalku, putericu, crvenu putericu, hrastov list, radič, endiviju, iceberg... tu su i kupus salatni, kelj, brokula, karfiol, poriluk, mladi luk, krumpir, a radi plodoreda imaju i kukuruz i ječam: – U ovoj našoj tvornici pod vedrim nebom povrća bude između 80 i 100 tona. Osim za kristalkama, koje se uvijek traže, sada ljudi sve više kupuju putericu i crvene salate – zadovoljno kaže Bojan.
Njegova mati Brankica objašnjava nam da sami uzgajaju i presadnice te su tako zaokružili proizvodni ciklus: – Sin i muž su sami napravili sadilicu kakva nam treba. Većinu toga kaj nam treba oni sami zmisle – pokazuje nam mehanizaciju Brankica Korpar-Japek.
Obitelj nastoji, i uspijeva, da njihova roba do kupaca dođe što svježija i zato sve svoje povrće beru netom prije prodaje, čime su kupci, poput voćarni i restorana, iznimno zadovoljni. Da bi zadržali kvalitetu, a samim time i kupce, njihov radni dan u vrijeme kad beru povrće izgleda tako da od utorka do subote ostaju petnaest minuta prije ponoći te s tonom robe kreću za Zagreb, put Zelene tržnice, na svoje prodajno mjesto, gdje robu prodaju na veliko. U osam su “već” kod kuće i preko podneva mogu malo prileći, a zatim ponovno na njivu, u berbu. I priča se ponavlja. Traje takav ritam negdje od početka svibnja pa do polovice studenog. Nagodinu sve ispočetka. Proizvođači za kilogram salate dobivaju između četiri i pet kuna. U jedan kilogram idu tri glavice i ispada da za njih dobiju onoliko koliko u trgovini stoji jedna glavica, kada je na sniženju. Otkupna cijena za kilogram krumpira je 60 lipa... Unatoč svemu, Korparovi se nadaju da će za poljoprivredu doći bolja vremena i da će se ona ubuduće temeljiti na proizvodnji, a ne na uvozu.
Nastavlja s tradicijom
Iako trgovac po struci, Bojan se odlučio za poljoprivredu jer je “u tome od rođenja” i nastavlja s tradicijom, baš poput svog pradjeda, djeda, oca... Da bi bio ukorak s današnjim vremenom, išao je na brojne stručne edukacije i dokvalifikacije za proizvođača povrća te na razne edukacije koje se tiču poljoprivrede. Član je i Udruge orača i pet je puta bio prvakom u županiji. Na državnom natjecanju u Sinju osvojio je peto mjesto, što je njegov najbolji rezultat:
– Sve su županije udrugama osigurale natjecateljske plugove, a naša županija našoj udruzi ne – sliježe ramenima.
I on i ukućani pomno prate nove trendove i nadograđuje stečena znanja, vodeći računa o potrebama tržišta. Njive su zbog zečeva morali ograditi, sad su im kao napast na zemlju navalile i vrane. Sa životinjama nekako izlaze na kraj, no vječita je bojazan kod proizvodnje na otvorenome da će ih pogoditi kakva nepogoda, kao što je to bilo ove godine kada im je stradao prvi urod, i prouzročiti krizu. Zato u sezoni svaki dan i siju i sade i beru kako bi bili sve vrijeme na tržištu jer kupcu ne možeš reći da nemaš i očekivati da ti se on vrati kad bude bolje.
Vrijedne ruke
Da bi djecu odveli na more, Kristina i Bojan uspiju “ugrabiti” tri-četiri dana odmora. Kad dođe zima i proizvodnja utihne Bojan i Pavao prihvaćaju se alata i prave strojeve kakvi im trebaju, a kakvih u dućanima nema. Vrijeme je to i kada se servisira mehanizacija, a Korparovi imaju baš sve što im za rad na zemlji treba. Polovicom siječnja započinje sijanje i posao se lagano zahuktava... Za svoje proizvode Korparovi imaju skladište. Sve svoje parcele navodnjavaju i imaju dva agregata s visokotlačnim pumpama – djelo ruku tate i sina.
Korparovi bi željeli povećati proizvodnju, i to ponajprije podizanjem novih plastenika jer bi na taj način mogli produljiti sezonu, koja sada traje pola godine, za još dva mjeseca, što bi zacijelo dovelo i do zapošljavanja dvoje radnika.