U njihovu dvorištu sve ima svoj red, a tko će što raditi tijekom dana bez po muke dogovore se za stolom, na "jutarnjem kolegiju".
Posla ima i u štali gdje je pedesetak goveda i u svinjcu s isto toliko svinja. Ima se što raditi i na njivama, na pedeset hektara što vlastite što zemlje koju imaju u najmu. Tu su i vrt pun raznog povrća, pa pilići, voćnjak... I kobila Iskra i njezini potomci Astra i Astor. I dvorište koje treba uvijek držati urednim...
Pod istim krovom
– Đe čeljad nije bisna, nije ni kuća tisna – obrazlaže svoju životnu filozofiju osmeročlana obitelj Ribičić iz Grabarja nedaleko od Kutjeva.
Ribičići su ujedno najbrojnija obitelj u selu i pod njihovim krovom uvijek zajedno objeduju i o svemu se dogovaraju četiri generacije.
Sa svojih 86 ljeta Marija Ribičić je najstarija. Njezin sedmogodišnji praunuk Fabijan najmlađi je član domaćinstva.
– Slušaju, slušaju. Na jedno im uho uđe, na drugo izađe – smije se prabaka Marija, oslanjajući se na štap.
– Sretna sam ja s njima, sretna – dodaje pogledom tražeći istoimenu snahu s kojom se, eto, cijelog života uvijek dobro slagala.
Tako je i 60-godišnjoj Mariji s njezinom snahom koja se također zove Marija. Za najmlađu Mariju (34) svekrva i svekar Stjepan s ponosom ističu da je ove godine ponijela titulu najuzornije seoske žene u Požeško-slavonskoj županiji pa je sad pred njom finalno natjecanje koje će se održati najesen. Prije dvije godine na Novogradiškom glazbenom ljetu Marija Ribičić bila je izabrana za najljepšu snašu.
Na podužem popisu njezinih poslova na imanju je i pečenje kruha. Nekoć je radila u trgovini jer su Ribičići u selu imali dvije radnje. No, sudbina Slavonije, iz koje se posljednjih godina mladost iseljava, pogodila je i Grabarje, a veliki trgovački lanci "progutali" su seoske dućane.
Gazda na papiru
– Govedarstvom smo se počeli zanimati prije osam godina, kada smo kupili sedam junica. Sada imamo 45 goveda i pet telića – kaže 35-godišnji Ivica Ribičić, Marijin i Stjepanov sin.
On je, barem na papiru, gazda domaćinstva. Sa svojom Marijom u braku je petnaest godina, a njihova ljubav traje već dva desetljeća, još iz školskih klupa.
Ljubav prema selu prenijeli na tri sina.
– Uvijek sam bio odličan učenik, završio sam srednju elektrotehničku školu. Nisam htio na fakultet. Meni ovakav način života pruža zadovoljstvo, ni supruga ni ja nikada nismo patili za gradom. Držimo do tradicije i njegujemo ovdašnje običaje. I tu ljubav prema selu prenosimo na trojicu sinova koji nam pomažu i vole to što rade i zbog kojih sve ovo što mi radimo itekako ima smisla. Dečki su i ministranti i gotovo da nema nedjelje kada ne odu na misu – kaže Ivica.
Najstariji Mihael (13) i dvije godine mlađi Stjepan sviraju u tamburaškom sastavu Poljadija, a podučavaju ih glazbenice iz sastava Garavuše. Fabijan pleše u Kulturno-umjetničkom društvu Poljadija u kojem je njegov tata i predsjednik i plesač.
I KUD i tamburaški sastav ime su dobili po nazivu ovdašnjeg kraja.
– Mi smo ovdje paori, a malo su dalje, u Posavini, graničari. Snaha je graničarka, iz Bučja kod Slavonskog Broda – tumači Stjepan Ribičić dok nam pokazuje sušaru i tri silosa u dvorištu, gdje skladište žitarice koje sami proizvedu za prehranu stoke.
– Ovdje stane vagon hrane. Sve je to Ivica sam namontirao, kao i mljekovod koji je spojen na laktofriz – govori.
Uza sve obveze koje imaju na gospodarstvu, Ribičići se uvijek rado odazivaju na sijela i manifestacije koje se održavaju u njihovu kraju i okolici. Odlaze i na izložbe stoke, a prije dvije godine baš je njihova simentalka u Alilovcima dobila šampionsko zvono. Imaju i misicu među junicama te brojna priznanja i plakete za ono što rade.
U selu je Ivica Ribičić organizirao i švarglijadu za amatere.
– Napravimo sijelo i tu bude uvijek četrdesetak uzoraka za ocjenjivanje, ljudi urede svoje stolove... Ali, ako se krava teli, moraš sve ostaviti i trčati u štalu – kaže Ivica Ribičić.
Takvih je situacija bilo i nedavno kada su krenuli u Kutjevo na festival graševine, a Ivica se morao brže-bolje vratiti kući pa je sa sobom odvezao i Marijinu narodnu nošnju.
– Samo sam gledala za njim – kaže njegova supruga.
Kad idu na sijelo, izložbe, pokladno jahanje ili na kakvu drugu manifestaciju na kojoj promoviraju slavonsko selo i Požeštinu, Ribičići neizostavno odjenu narodne nošnje jer je i to dio tradicije i običaja koje nastoje spasiti od zaborava. Sigurno je i zbog njihova tolikog angažmana Grabarje, u kojem je tristotinjak duša i gotovo svi su članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva, najživlje selo u ovome kraju.
– Đe čeljad nije bisna, ni kuća nije tisna – ponavljaju Ribičići u čijem se dvorištu slažu baš svi, što potvrđuje i to da štenac Reks sisa – mačku.
Pogledajte HTV-ovu reportažu: Dva stoljeća ljubavi prema konjima i zemlji
>> Miris božura iz bilogorskog kraja: Od saborskog zastupnika i župana do najvećeg izvoznika cvijeća
>> Ekološku hranu uzgajaju u rajskom vrtu Sredozemlja
>> Konjogojci sa zagorskih brega: Za početak su bili dovoljni kobila, bređa krava i komadić zemlje
>> Na rodnom, u ratu opustjelom ognjištu, ostvarili su svoj san
>> Selo nije vjerovalo da među poljima mogu roditi jabuke
>> Ostali su na cesti s dvoje djece i prihvatili se posla koji nisu znali
>> Salatu nisu znali ni složiti u gajbu, a sad uzgajaju 500 tona raznog povrća
>> Moderni svinjogojci iz Slavonije: Nisu imali ušteđevinu, njive su kupovali minusom na tekućem
paor je iskrivljena njemacka rijec bauer=seljak-poljoprivrednik, isto kao zagrebacki purger= njemacka rijec Bürger.