Pretvorite li se i vi u Pepeljugu svaki put kad znate da vam dolaze gosti? Čistite, ribate, perete, glancate satima kako bi vam dom izgledao kao apoteka? Brišete prašinu i na mjestima koja se ne vide, perete prozore, mijenjate zavjese...? U stresu ste da nećete sve stići i klečeći na koljenima iznad WC školjke naoružani maskom i četkom objavljujete rat kamencu proklinjući što ste uopće ikoga pozvali? I onda, kad gosti dođu, osim što padate s nogu od umora i radije biste malo prilegli na svoj savršeno čist kauč nego se družili, imate silnu potrebu ispričavati se što je u stanu nered iako nema ni trunke prašine, zaostalog rublja ili životinjskih dlaka?
Priznajem, godinama sam i sama prakticirala sličan scenarij, dovela sam do savršenstva ribanje fuga na podnim pločicama četkicom za zube da bih se, nakon jedne kave s dragom prijateljicom, prosvijetlila. Naime, otkrila mi je jednu ključnu stvar zbog koje više ne čistim kao luda kad znam da mi netko dolazi u goste. Naravno, ne bih voljela da ljude doček džumbus, ali isto tako ne razbijam više glavu time ima li ispod tepiha možda koja mrvica prašine. U čemu je tajna? Kaže moja prijateljica: "Ako hoćeš znati koliko je netko uredan i čist, i koliko je realno da mu stan izgleda super čisto, trebaš samo pogledati u vešmašinu." Iznad moje glave krenuli su se množiti upitnici, o čemu ona to priča, mislim si, a ona, ponosno, ispijajući kavu, uz znakovit pogled (onaj s jednom podignutom obrvom) nastavlja "samo otvoriš pretinac za prašak, ako je čist, to znači i da je dom uredan, a ako je obložen naslagama i ostacima pranja, slobodno im reci da su uzalud krečili jer na one dane kad nemaju goste žive u neredu."
Taj mali test čistoće, kaže, provodi uvijek, posebno u onim domovima koji su, po njezinu mišljenju, nerealno čisti i koji izgledaju tako umjetno, kao da u njima nitko ne živi. "Znaš ono kad je sve tako čisto da se bojiš pomaknuti u strahu da ćeš nešto zaprljati" – pojasnila je, valjda zbog mog i dalje zbunjenog lica. Posebno su joj, kaže, dragi domovi onih ljudi za koje zna da imaju kućnu pomoćnicu, jer, veli, i one zaborave očistiti perilicu.
Moram priznati da smatram zadiranjem u privatnost, ma u intimu, otvaranje perilice rublja i da mi tako nešto nije palo na pamet. I iako mi je otkrila taj trik za detekciju prljavaca, nikad se nisam njime poslužila. A kako sam se onda prosvijetlila? Shvatila sam da će ljudi, čistila ja kao luda ili ne, ako žele naći manu, na podu s kojeg se može jesti vidjeti mrljicu, da će im smetati stolnjak koji nije savršeno ispeglan i da će na čaši iz perilice posuđa naći sasušenu kapljicu. Ali to zaista više govori o njima nego o čistoći mojeg doma, posebno jer znam da mi je ladica za prašak u perilici rublja uvijek čista.