Naslijedivši imovinu u Zagorju, Goranka Horjan i njezin suprug Tomislav nisu dugo dvojili. Iako su oboje odrasli u Zagrebu, bila je to odlična prilika da odaberu život na selu, a naslijeđeno imanje u Hižakovcu koje je generacijama u obitelji kompletno urede.
– Nekada su obitelji u selu živjele kao zadružne pa je uvijek bilo više kuća na imanju. Naša najstarija komorka, odnosno jednoprostorna hižica, datira iz sredine 19. stoljeća i zaista je bio izazov obnoviti je – ističe Goranka, dodajući kako nisu zadržali sve gospodarske zgrade te napravili određene prilagodbe kako bi dobili prostore koji odgovaraju današnjim potrebama.
Zlatne ruke
I Goranka i Tomislav izuzetno cijene tradicijsku arhitekturu i smatraju da se uz male preinake može dobiti kvalitetan interijer. Važan im je i lijep okoliš, a Tomislav je dobitnik cijelog niza priznanja za uređenje našeg imanja, 1995. dobio je i Večernjakovu Zlatnu plaketu za uređenje vrta i kuće. On je alfa i omega cjelokupnog uređenja, a Goranka posebno hvali njegove zlatne ruke koje je naslijedio od oca, cijenjenog obrtnika, pa je osim na novim objektima radio i na obnovi baštinskih uključujući, primjerice, obnovu crkvi u Njemačkoj.
Reciklaža materijala
– Tomislav je nekoliko godina živio u Španjolskoj, a zatim sedam godina u Portugalu gdje se osim slikanjem bavio i tehnikom mozaika koju je tamo naučio. Radio je na uređenju brojnih interijera u vilama i gradskim kućama u pokrajini Algarve što je bilo odlično iskustvo. U uređenju naših hižica kombinirao je etnološku tradiciju Zagorja s umjetničkim oblikovanjem u prostorima kojih u tradicijskoj arhitekturi nije bilo, kao što su kupaonice – otkriva Goranka.
U svakoj kupaonici mozaik je drukčiji dok se za vanjska popločenja koristio stari odbačeni crijep što je ekološki prihvatljivo i funkcionalno. U prostorima su zadržali osnovni raspored arhitekture i vodili računa o korištenju jednostavnih i lako održivih materijala te o mogućnostima reciklaže. Primjerice, skinuli su i izvornu zemljanu oblogu sa štaglja da bi je nakon stavljanja izolacijskih ploča vratio u premazu nazad. Tomislav je zidove oslikao tradicijskim valjčekima koristeći razne floralne motive s aplikatora boja što je svakoj sobi dalo jedinstveni karakter.
– Pazili smo da ne podlegnemo trendu stvaranja vlastitog etnomuzeja u kući gomilanjem predmeta koji u prostoru nemaju odgovarajuću funkciju. Pravilo bi se moglo nazvati “manje je više” – naglašava Goranka.