Kakvu li je samo senzaciju Andrijica Branković izazvao na osječkoj tržnici kad je ondje parkirao fiću, izvadio vagu, namontirao je na automobil i iz vozila počeo vaditi gajbe i gajbe živih tovljenih pilića. Svjetina ga je što iz potrebe za kvalitetnim mesom što iz znatiželje u trenu okružila, pa je na brzinu sve rasprodao. Bilo je to potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je priča o poduzetnom Andrijici već odavna izišla izvan slavonsko-brodskog okruga. Uspješnom poljoprivredniku sa završena samo četiri razreda osmoljetke Večernji list je 1969. godine posvetio gotovo cijelu stranicu. Zavrijedio je bio da se o njemu nadugo i naširoko piše – zahvaljujući tovu svinja, teladi i pilića uspio je Branković u Kruševici sagraditi brojne gospodarske zgrade, kupiti i fiću i traktor, uvesti vodovod u svoju kuću te napraviti motel uz tada najsuvremeniju cestu u državi – autoput Bratstva i jedinstva.
Dva hektara pa još dva
Pišući tekst o Brankovićima, novinar se zapitao tko je u toj obitelji bolji uzgajivač – Andrijica ili njegov sin Branko koji je u osnovnoj školi bio zaljubljen u zečeve. Što se drugo moglo očekivati nego da Branko Branković nastavi očevim stopama. Završio je poljoprivredni fakultet i danas se bavi voćarskom proizvodnjom koju je njegov otac, ili kako Branko po šokački kaže – dado, pokrenuo prije 38 godina.
– Te 1976. godine jabuke smo imali na dva hektara zemlje. Dogodine na još dva. Sa širenjem voćnjaka započeli smo 1995. godine, kada smo i napustili peradarstvo pa smo peradarnike preuredili u hladnjače.
– Danas imamo 24 hektara zemlje pod nasadima. Na 18 hektara su jabuke, na šest višnje. Poticaji su nas ponukali da se širimo. Gdje je tome granica, ni sam ne znam. Dok budu drugi sadili, i mi ćemo. Samo, sada u našu branšu ulaze ljudi koji su u drugim branšama došli do novaca – pripovijeda Branko Branković.
Ja sam samo gazdin muž
Godišnje Brankovići proizvedu nešto više od 60 tona višanja te stotine tona jabuka – prinos po hektaru iznosi od 30 do 60 tona jabuka. Brankovići na gospodarstvu imaju zaposlena dva radnika, sezonce uzimaju po potrebi. Brankova supruga Vera brine se o objedu za zaposlenike. Ona se bavi i papirologijom, a Branko kaže da je Vera šefica gospodarstva.
– Ja sam samo gazdin muž – govori.
Vera Branković diplomirana je ekonomistica, no radni je vijek provela u poljoprivredi, na obiteljskom imanju. Ispričat će ona kako su se 2001. godine, nakon što im je led uništio urod, prepali monokulture – višegodišnjeg uzgoja samo jedne vrste, u njihovu slučaju, voća.
– Bilo je oko 20 sati kada je nevrijeme počelo. Led je stukao i jabuke i koru s drveća. Tada smo odlučili da ćemo posaditi i višnje – priča Vera Branković.
– Zbog tog smo nevremena u deset minuta izgubili milijun kuna – kaže Branko.
– Eto, što znači tvornica pod vedrim nebom – domeće njegova supruga.
Da bi se takva šteta ubuduće izbjegla, Brankovići su svoje voćnjake zaštitili. Pet hektara jabuka natkrili su mrežom, sve je pripremljeno da uskoro natkriju još tri .
– Bez mreža više nema voćarenja – govori Branko dok stojimo pokraj meteorološke stanice u voćnjaku što se nalazi na cesti Sikirevci – Vrpolje. Ovdje je zasađeno 55.000 stabala jabuka i 5000 stabala višanja. Voćnjak Brankovićevih suvremeno je opremljen – tu su veći i manji traktori, samohodna platforma za berbu jabuka, sustav za navodnjavanje... U voćnjaku Branko ima i kuću za odmor. Ali ima jedan problem – ne stigne se, kaže, odmoriti, pa je zato i nije uredio do kraja. Dok hodamo između redova jabuka, Branković promatra plodove.
Zastaje pokraj sitnih, uvrnutih i oštećenih jabuka, trga ih baca.
– To je ručna korekcija. Loše plodove treba odstraniti da bi oni zdravi mogli bolje rasti – objašnjava.
Taj posao s dvojicom radnika za našeg je posjeta obavljao i Šima. On je Brankov najmlađi sin i ide u srednju poljoprivrednu školu. Sestra Marija završni je razred srednje medicinske. Ona uči za fizioterapeuta. Najstariji od djece Brankovićevih, Andrija, u Osijeku studira poljoprivredu.
Šima je umjetnička duša
– Nisam opterećen time hoće li djeca ostati na imanju i nastaviti obiteljski posao. Sami će odlučiti – kaže Branko
Zasad, svi sviraju tamburice i svi se bave voćarstvom, pa i Šima, umjetnička duša obitelji, čija su najveća ljubav konji, narodni običaji i rodna Slavonija. Volio je on s didom Andrijicom razgovarati o običajima, zapisivati njegove riječi koje je na kraju pretočio u pjesmu “Jezični divani moga dide”, s kojom je nastupio na Lidranu. Šimin dida i Brankov dado Andrijica Branković poživio je da primi prvo priznanje Hrvatske voćarske zajednice za 30-godišnju uspješnu voćarsku proizvodnju te razvitak voćarstva u Brodsko-posavskoj županiji. A za dvije godine obitelj Braković obilježit će 40 godina bavljenja voćarstvom. Do tada će Branko Branković zacijelo uvesti još neke novitete u proizvodnju voća, nešto od onoga što je vidio putujući Europom po sajmovima i voćarskim savjetovanjima.
Je*es jabuku koju crv nece.