Vjerojatnost da ćemo prve vjesnike proljeća prije pronaći na tržnicama nego u prirodi logična je i realna, posebno za gradske stanovnike. Oni već danima mogu vidjeti visibabe koje se nude ne samo u buketićima nego i posađene u posudicama, spremne da ih preselimo u svoje vrtove. S jedne strane nije loša ideja uživati u zaštićenim proljetnicama pred vlastitim prozorom, posebno kada znamo da su njihova staništa ionako ugrožena. Čini nam se da je to zapravo dobro djelo jer biljke ipak dalje žive. No ta ugodna iluzija ima i svoju cijenu. Kada lukovičaste biljke poput visibaba jednom izvadimo s lukovicama, na tom mjestu u prirodi zauvijek ostaje praznina.
Pojava vjesnika proljeća u prirodi znak je da se u gornjem sloju tla, onome koji je cijele zime bio najhladniji, polako vraća toplina i budi život. Kukci, gujavice i razni mikroorganizmi putuju prema površini i pokreću gibanja unutar tog najživljeg dijela prirode. Te su aktivnosti za nas uvijek nevidljive i ne bismo nikada ni znali za njih kada ne bi bilo visibaba, jaglaca, drijemovaca, šumarica i šafrana. Za nas vrtlare oni su vjesnici početka sezone vrtlarskih radova. Jer, ako mogu oni, možemo i mi. Možemo pripremiti svoje gredice, izložiti ih suncu, plitko (najviše 5 cm) obraditi grabljama ili malom motikom, jednom riječju pripremiti za sjetvu i sadnju.
Zbog loše ekonomske situacije ljudi, nažalost, i dalje beru zaštićene vjesnike proljeća, drijemovce, visibabe i proljetne jaglace. Iako ljubitelji prirode često reagiraju burno kada ih vide na tržnicama, treba znati da je branje zaštićenih vrsta, uz dozvolu Uprave za zaštitu prirode Ministarstva kulture, ipak dopušteno. No druga je priča koliko se provodi po propisima. Strogo zaštićeni vjesnici proljeća poput kockavice ili šafrana tako su rijetki da nikakva berba ne dolazi u obzir. Zateknu li inspektori zaštite prirode takve berače ili prodavače, kazne mogu biti vrlo visoke, od 25 do 200.000 kuna za pravne i 7 do 30.000 kuna za fizičke osobe.
Duga hladna zima ove je godine odgodila početak vrtlarske sezone u onom pravom smislu. Proći će vjerojatno još barem tjedan dana, ako ne i više, dok se tlo ne zagrije i osuši od viška vode. Do tada uživanje u vrtlarstvu može zamijeniti uživanje u prirodi, u ljepoti nježnih vjesnika proljeća. Za mene osobno zadovoljstvo gledanja cvijeća posve je dovoljno i nemam potrebu ubrati ga i donijeti kući, bez obzira na to je li riječ o zaštićenim vrstama ili ne. Znam da nisam jedina i da mnogi ljubitelji prirode razmišljaju kao i ja. No, nažalost, postoji i velika skupina onih koji na cvijeće gledaju drugačije.